Fotografija.hr

Rabiti fleš ili bljeskalicu ponekad se čini u fotografiji spasonosnim rješenjem jer se može snimati u svjetlosno kritičnim situacijama. To bi naravno bilo i točno, kad bi pri tom zaboravili na ostale popratne pojave. Krenimo od toga zašto proizvođači  često naglašavaju činjenicu da fotografski aparat ima ugrađeni fleš, posebice danas u digitalno doba?

(više…)

Promjene dnevnog svjetla kriju čarobne, veličanstvene učinke, ali i poteškoće. Posebice za fotografa. Nekad se mislilo da je upravo podne najpovoljnije vrijeme za snimanje, no to je pogrešno. Tijekom dana mijenja se kakvoća svjetla, od mekanog (koloristički prigušenih nijansa u rano jutro, kad je sunce još nisko na obzoru), do tvrdog, kontrastnog (u podne, kada se sunce podiže), pa do iznimno toplih, žarkih boja u suton, kada ponovno imamo sličan položaj sunca kao što je to bilo u početku novoga dana.

(više…)

Fotografija svoje začetke ima u amaterizmu jer skoro nitko tada nije razmišljao o fotografiji kao umjetnosti. Stoga treba biti svjestan te činjenice, znati da i fotografija ima svoju povijest, a ne misliti da sve počinje od nas i od danas.
Julia Margaret Cameron (1815-1879) bila je jedna od tih amatera, žena koja se fotografijom bavila svega deset godina, a ostavila je izuzetno vrijedne portrete poznatih i nepoznatih osoba, te aranžirane fotografije, takozvane povijesno-literarne scene. S pravom se možemo pitati što je amaterizam, a što profesionalizam u fotografiji, gledajući ove uratke s druge polovice 19. stoljeća. Nešto je međutim stalno, nekad i sada – oko koje vidi, zapaža, a samo se stilovi mijenjaju.

Engleska fotografkinja koja se fotografijom počela baviti u 48. godini života. Bilo je to vrijeme snimanja na fotografske (mokre) ploče, a Julia je oduševljeno fotografirala svoje znance, ali i brojne poznate osobe.
I danas su na cijeni njezini portreti koji možda djeluju staromodno, zastarjelo, no to je činjenica kojoj fotografija nikako ne može pobjeći (kao ni film), a koja ne opterećuje primjerice likovnu umjetnost ili književnost. Već od same činjenice kako su se ljudi nekad odijevali neku ćemo fotografiju proglasiti “starom”. Kad se tome doda stupanj tehničkog razvoja, od fotografskih aparata, objektiva, osjetljivosti materijala na koji se snimalo, do s time povezanom ekspozicijom i laboratorijskom obradom, kriteriji prosudbe o pojedinoj fotografiji nužno moraju biti drugačiji i svatko tko danas govori o tim snimkama nužno mora uspostaviti vremenski otklon.

Njezini portreti, a i takozvane fotografske ilustracije (povijesna događanja, legende, ilustracije situacija iz literarnih djela), aranžirane fotografije, prava su umjetnička djela, onda, a i danas. Ponekad nam se čini da su to slike (likovna umjetnost), a ne fotografije. Tko je na koga utjecao likovno na fotografsko ili obrnuto, zaista pritom nije bitno. Mi ovdje govorimo o umjetnosti, zar ne?

Portret pri dnevnom svjetlu. Položaj lica obzirom na smjer svjetla odlično je odabran. Mekoća je rezultat tadašnjeg nesavršenog objektiva, koji doprinosi i stanovitoj blagoj neoštrini. Fotografija ima jasno izražena slikarska obilježja.

Fotografija iz serije ilustracija. Ponovo mekoća i vršna svjetla. Dobar raspored likova. Manja zamjerka odnosi se samo na položaj ruke koja djeluje nekako čudno, prenapadno. Zar ovo nije, današnjim rječnikom rečeno vrsna kazališna fotografija?

odabrao: Krešimir Mikić

Svjetlo “udahnjuje” život površini: ovdje možemo govoriti o osobini svjetla kao sredstvu oblikovanja. Naime, to su one situacije kad se na površinu “bacaju” svjetlosni akcenti kako bi se oživjela površina. Takav se način osvjetljavanja  primjenjuje na pozadinu, kako bi ona izgledala bogatija i svjetlosno zanimljivija, a ne kao sivi neutralni ton na kojem su smješteni likovi. Takvi svjetlosni učinci ne pridonose sadržajnoj izražajnosti, nego je to poglavito vizualno obogaćivanje fotografije, te u nekim slučajevima postizanje dinamike u slici (primjerice na pozadinu pada neko dijagonalno svjetlo).

(više…)

Hrvatski fotograf, diplomirao snimanje na Akademiji dramske umjetnosti koji je u naš fotožurnalizam unio novu dimenziju i kakvoću, najpoznatiji po portretima osoba iz javnog života. Riječ je o fotografijama koje su sigurno više od klasičnog portreta. To su fotografske zabilježbe osoba koje “zrače” u bilo kojem smjeru, najčešće pozitivno, ali i negativno. To su, gledajući profesionalne kriterije, studijski portreti, ali bez studija. Naime, osobe su snimljene u stvarnom, životnom okolišu. Darije fotografira i reklamne fotografije, i arhitekturu i krajobraze i predmete. Snima uvijek tako da se osjeća njegova specifična fotografska poetika.

Darije Petković (1974) je fotograf relativno mlađe generacije koji vrsno vlada fotografskom tehnikom, ali i estetikom. Novum je unio u snimanje portreta. Zahvaljujući njegovom umijeću, kao da o ljudima ispred objektiva, saznajemo više, prodiremo u njihovu dušu. Izbjegava snimanje u studijskim uvjetima, a prividni paradoks je u tome što osobe fotografira u njihovom životnom prostoru, bez “studijskog namještanja”, iako konačni snimak izgleda kao visokoprofesionalni studijski uradak. Svaki Petkovićev rad svjedoči o njegovom specifičnom senzibilitetu, izgrađenoj poetici. To je nazočno i u drugim fotografskim motivima,a ne samo portretima po kojima je vrlo poznat, a on se okušao u svima i to izuzetno uspješno. Teško je uopće reći da je on novinski fotograf. Da, on je novinski fotograf, ali sa snažno izraženim autorstvom. To posebice potvrđuje svojim autorskim ciklusima fotografija iz kojih smo nepoštivajući skupnost, odabrali niz pojedinačnih snimaka.

Iz ciklusa Cirkus

Iz ciklusa Duhovi prošlosti – Partizan. Portret partizana fascinantno je zanimljiv. Od kuta snimanja do trenutka i dobrog tretmana lika obzirom na pozadinu. Petković simpatizira i ovaj lik. Tu se osjeća ta njegova specifična fotografska duša.

Iz ciklusa Izrael

Iz ciklusa Karmelićanke: Možda je ovo likovni uradak. Ne, nije naravno. Ovo je likovnost u fotografiji, majstorstvo u tretmanu svjetla i pomnom razmišljanju o odnosu oštrine i neoštrine u slici.

Iz ciklusa Sobe s pogledom

Iz ciklusa Lea u šetnji: Malo biće okruženo potencijalno otuđujućim okolišem – barem mi to tako doživljavamo. Adekvatno odabran format i kompozicija, kako bi se prikazao taj osjećaj.

Iz ciklusa Okupacija 26: Sukob povijesti i sadašnjosti, nacionalnog i stranog. Zanimljivost fotografije je u boji, u povijesti i tradiciji koja je očito na rubu, dok dominira Zaba, obzirom na veličinu slova, glede kompozicije. Ideja o dominaciji stranaca u Hrvatskoj izvrsno je prikazana na fotografski način, rabljenjem fotografskih izražajnih sredstava. Cijeli ciklus (serija) je odličan primjer za angažiranu fotografiju.

odabrao: Krešimir Mikić

Svjetlo je stvaratelj ugođaja. Kad raspravljamo o svjetlu i stvaranju ugođaja u fotografiji, valja reći da i tu tonski kontrast, a time i koloristički, ima i te kako veliku ulogu. Veći kontrast naglašava snagu, dinamiku, agresivnost. Drugačiji je tada i ugođaj, mijenja se donekle i sadržaj fotografije, ako je svijetli motiv snimljen ispred tamne pozadine, a drugačiji pak ako je tamni motiv smješten ispred svijetle pozadine. Također, kad smanjimo kontrast između prednjeg plana i pozadine, ako ih tonski praktički izjednačimo, slika će se doimati, kao što smo to već spomenuli, beživotnom, dosadnom, premirnom, plošnom. Tada će i sadržaj doći teže do gledtelja.

(više…)

Dokumentarnost u fotografiji koju odlikuje skoro uvijek i autorov komentar, najčešće povezan s blagim humorom, ali i beskompromisnošću, potpuno neovisno jesu li snimljeni njegovi prijatelji, znanci, rodbina ili političari. Kao da svaka od snimaka zrači dodatnim sadržajem, nekim drugačijim značenjem. Objektiv dokumentira, on je u isto vrijeme alat  vjerne registracije, ali pomalo bezobrazan, ironičan ili možda topao, suosjećajno obojen. Stoga, kad je riječ o fotografijama Ivana Posavca (1951.) s pravom govorimo o autorstvu u dokumentarnoj fotografiji.

Nakon što je diplomirao snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirao fotografiju započinje njegov veliki fotografski put, kao novinskog fotografa, no u isto vrijeme i kao autora, fotografskog interpretatora. Radeći u “poletovskom” stilu, Posavec u dokumentarnu fotografsku zabilježbu unosi autorski komentar. Glede kompozicije, izreza, specifičnost se ogledala u famoznom “crnom rubu”. On je, naime, kao i njegove kolege uvijek želio sačuvati svoj okvir, sačuvati autonomnost. Fascinantno je kako i u naručenoj fotografiji za novine i časopise, Posavec uvijek ostavlja svoj autorski pečat, svoju vizuru, ono po čemu znamo da je to baš njegov objektiv. Uvijek kao da još jednom kontrolira motiv i daje mu neko novo, dodatno značenje. Govoreći o njegovim fotografijama s pravom možemo govoriti o autorstvu u dokumentarizmu.

Možda će netko pomisliti “to je razglednica!”. Može se ova fotografija shvatiti i na taj način. Posavec snima istinske prostore i ljude. Mi osjećamo da su to, kako znamo reći “ljudi od krvi i mesa”, autentične osobe u autentičnim ambijentima. Njegova dodatna intervencija je natpis, čime i ovoj snimci dodaje svoju humornu intervenciju.

Snimajući poznatog umjetnika Toma Gotovca i njegovu akciju, Posavec svemu daje grafičko obilježje, strogo pazeći na kompozicijski koncept, odvajajući umjetnika i akciju od ambijenta u gornjem dijelu slike.

Obično, svakodnevno, ritam u svakodnevici, obično?

odabrao: Krešimir Mikić

Kod postojećeg svjetla svjetlosni izvori su često u slici (prozor, svjetiljka i drugo). Takva situacija djeluje krajnje prirodno, realistično, svjetlosno logično, ostavlja dojam nađenosti. Usavršavanje fotografske tehnike i tehnologije (objektivi velike svjetlosne moći koji omogućuju snimanje pri niskim svjetlosnim razinama, filmovi ili digitalni senzori visoke osjetljivosti i tome primjerena laboratorijska ili elektronička obrada) osigurava danas snimanje u takvim uvjetima.

(više…)

Malo je fotografa koji skoro isključivo rade fotografiju u boji. William Albert Allard (1937) je jedan od tih. Rijetki su fotografi koji su svoju umjetničku karijeru vezali poglavito uz jedan časopis. To se, međutim može reći za njega i slavni National Geographic. Fotografirao je različite motive, no najviše ga fasciniraju portreti i to portreti u boji.

Umijeće kojim snima dokumentarističku fotografiju i to u boji uzdiže ga iznad brojnih fotografa. Učitelji su mu bili slikari, poput impresionista, od Degasa, preko Matissea do Edwarda Hoppera. Iz njegovih fotografija izbija jednostavnost koja potječe i od subjekata na slici i iz fotografova pristupa. Snimajući ljude za njega su primarne oči. Ponekad se osjeća “uličnim snimateljem”, što nikako ne mora imati negativnu konotaciju, već naprotiv to je reakcija na vizualne podražaje nekog trenutka. Smatra i želi da poneki trenutak dovoljno potraje kako bi fotografiju mogao organizirati kompozicijski i ekspozicijski…

Fotografije pogledajte na http://www.williamalbertallard.com/.

Odabrao: Krešimir Mikić

Modna fotografija nije samo registracija kostima i modela koji taj kostim nosi. Ona je i može biti umjetnost. Iz nekih modela stvorila je planetarno popularne supermodele, što je sve vrlo blizu vrhunskoj portretnoj fotografiji. U snimanju mode bio je vrhunski esteta, a snimajući portrete popularnih osoba želio je biti realan, snimkom svakog čovjeka, neovisno koliko je poznat, ukazati da je i on običan smrtnik. Ta čudesna kombinacija stilizacije i realnosti glavna je odlika rada Richarda Avedona (1923.-2004.).

Njegov utjecaj na fotografiju bio je golem, što najbolje potvrđuju brojni fotografi koji su ga bezuspješno pokušavali imitirati. Iz modne je fotografije stvorio umjetnost, a njegovi su crnobijeli portreti otkrivali ono skriveno kod moćnih i slavnih. U tom je području, za razliku od stilizacije kad snima modu, nemilosrdan i krajnje realističan. Brojni su, zahvaljujući njegovom esteticizmu postajali još popularniji, kad je o modnoj fotografiji riječ, a razotkriveni kad gledamo portrete – jednaki svakome od nas. Moramo imati na umu da su osobe pred njegovim fotografskim aparatom uvijek poznati. Čudesna je ta kombinacija stilizacije, esteticizma i realističnosti, ovisno o fotografskom žanru. Smatrali su ga jednim od deset najboljih fotografa svijeta. Zaista s pravom.

Fotografije pogledajte na http://www.richardavedon.com/.

Odabrao: Krešimir Mikić

Svjetlo čini svijet vidljivim, bez njega ne vidimo ništa. Osim toga svjetlo je temelj fotografije. Raščlanimo li samu riječ fotografija, dolazimo do prijevoda pisanje svjetlom. Poznato je da se pod utjecajem svjetla u filmskoj emulziji mijenja srebro, i da, nakon što obradimo film u kemikalijama, dobivamo kao rezultat tih promjena vidljivu sliku.

(više…)

Spontanost ili namještenost dvije su mogućnosti kako snimiti osobe. Koliko pri tom ostaju svoji, prirodni, kad su nagovarani na poziranje, ovisi od slučaja do slučaja, od osobe do osobe. Postoji li taj presudni trenutak, kad je čovjek najviše svoj – sve su to pitanja koja si može postaviti onaj koji snima, ali i onaj koji je fotografiran. Upravo time bavila se Diana Arbus (1923.-1971.).

Američka je fotografkinja, poglavito poznata po fotografijama u magazinima, ali još više po portretima ekscentričnih osoba, figura s ruba društva (siromasi, nudisti, prostitutke, transvestiti, napušteni invalidi i drugi). Svojim radom pomiče granice “normalnosti” i estetike, a čime je umjetnička fotografija dobila jedan dodatni psihološki aspekt. Temeljni problem koji se javlja je činjenica da su u njezinim fotografijama snimane osobe svjesne tog čina, a mi možemo razmatrati koliko pri tom djeluju namješteno (“poziraju”), a koliko su krajnje prirodni. Igra je to spontanosti i fotografske režije.

Fotografije pogledajte na http://diane-arbus-photography.com.

Odabrao: Krešimir Mikić

Kad se promatra neka fotografija, ono što prvo zamijetimo je kompozicija – namjerni sklad ili nesklad. Koliko je fotograf svjestan kompozicije pri fotografiranju ili to uočava tek kad vidi snimljenu fotografiju potpuno je nevažno. On vjerojatno ima “oko” za kompozicijska rješenja, te o tome ne razmišlja. To je dio njegove nadarenosti, dio njega, njegove stvaralačke osobnosti.

Mi ćemo, međutim, sada učiti na odabranim primjerima poznatih hrvatskih majstorica i majstora, pokušati ćemo nešto reći o kompoziciji na njihovim fotografijama.

.

Ivan Kovač

Odlična fotografija, oštri portret u prednjem planu, neoštra ženska osoba u drugom planu. Između njega i nje postoji poveznica u dijagonalnoj liniji, iako muškarac gleda u svom smjeru.

.

Ivan Pervan

Fotografija koja plijeni svojom slikovitošću. Kompozicija koju odlikuje svjetlosno – koloristički sklad (posebice svijetli prednji i stražnji plan, plava boja u pozadini).

.

Đuro Griesbach

Ritam u slici glavnog motiva (prozori – o kako često snimani!), zatim pozadine (krova), k tome kut snimanja u identičnoj funkciji (dijagonalni raspored). Riječ je o onome što se u fotografiji naziva  jedinstvo sadržaja i forme. Sačuvana je grafička struktura.

.

Ivan Posavec

Praznina trga (dan pogreba Josipa Broza). Dok bi se inače ovakav kompozicijski pristup, pola slike bez ičega smatralo grješkom, u ovom slučaju to upravo odgovara temi, te nam pokazuje kako je kompozicija u službi teme.

.

Jasenko Rasol

Upravo simetričnost (dječak smješten između dva plakata koji viri kroz prorez) fotografiji udahnjuje stanovitu apsurdnost, ali istovremeno i simpatičnost. Kad lik ne bi bio na tom mjestu, draž bi se fotografije sigurno izgubila. Odnos boja je harmoničan i skladan. Ni jedna boja ne iskače i ne narušava sklad, a ujedno je izbjegnuta opasnost šarenila.

.

Erika Šmider

Primjer klasične fotografije, a time i klasične kompozicije. Sve je na svom mjestu, korektno, ničeg nema suvišnog. Dodatna vrijednost je, zbog snijega, grafički učinak. Gledajući kompoziciju snijeg je malo i pomogao, jer je prekrio, pretpostavljamo i ono što bi inače smetalo sada uspostavljenom skladu.

.

Maja Strgar – Kurečić

Dobro odmjeren odnos svjetla i sjene (bijelog i crnog), odlična i motivu prilagođena laboratorijska obrada, kompozicija bez zamjerke.

.

Sandra Vitaljić

Modna fotografija kojoj je uz svjetlo glavna odlika kompozicija. Autorica je znalački s mjerom i ukusom hrabro ?rezala” glavu modela, ali je proporcionalno isto učinila s nogama i leđima, čime je osoba dobro uklopljena u okvir i čini zatvorenu kompoziciju.

.

Krešimir Mikić

Modna fotografija kojom se danas diče brojni ilustrirani časopisi nikako nije produkt današnjeg vremena. Ona već  ima svoju povijest. Među pionirima posebice mogli bi reći moderne modne fotografije, ali i portretne, nezaobilazno je ime Edwarda J. Steichena (1879.-1973.).

Prvu je fotografiju snimio 1895. godine. Za njegov je fotografski razvoj izuzetno važno prijateljstvo sa Alfredom Stieglitzom, zbog uzajamnih utjecaja na umjetničkom planu.

Steichen je mogli bi reći majstor studijske fotografije, snimanja mode i portreta, iako se uspješno okušao i u drugim fotografskim žanrovima.  Ono što je međutim posebice bitno je suvremeni vizualni pristup na koji i danas možemo gledati sa stanovitom umjetničkom ljubomorom.

Sljedbenik je pikturalizma, dakle nastoji povezati fotografiju i slikarstvo, ali na optimalan način. On nikada nije u zabludi misleći kako će neka prirodna ljepota ili izražajnost nečijeg lica obaviti sav posao za fotografa, odnosno da je zbilja izvor već postojećih estetskih senzacija pa samo treba uzeti iz tog izvora. On svojim fotografijama nadograđuje zbilju.

Fotografije pogledajte na http://en.wikipedia.org/wiki/Edward_Steichen

Odabrao: Krešimir Mikić

Kad smo pisali u ovoj istoj rubrici o okviru naglasili smo kako je važno što će se nalaziti u tom prostoru, a što izvan njega, odnosno kako će elementi koji čine sliku biti raspoređeni unutar okvira. Upravo to čini kompoziciju fotografije.

(više…)

Širokokutnik i zum (zoom)

Širokokutnik je objektiv velikoga vidnog kuta, velike žarišne duljine i velike dubinske oštrine (oštri su svi planovi fotografije od prednjega do pozadine). Njime dobivamo fotografije koje možemo okarakterizirati dubinskim. Perspektiva je naglašena, prostori izgledaju daleko dublji, prostraniji i veći. Naglašene greške u perspektivi rezultiraju time što su prednji planovi izobličeni (deformirani) i što se doimaju znatno većima nego što su to u zbilji.

(više…)

Umjetnik koji je uspješno povezao likovnu umjetnost i fotografiju. Avangardista koji fotografsku tehniku, posebice laboratorijsku, prilagođava likovnom izričaju. Njegove solarizacije imaju svoj ekvivalent u književnosti, nadrealističkim slikama i skulpturama. Odraz su istog duhovnog i umjetničkog ozračja. Kod njega je teško reći što je po svojoj umjetničkoj vokaciji- slikar, fotograf, književnik, kipar, arhitekta i filmaš.

Man Ray (Emmanuel Rudsitzky, 1890.-1976.) je nadrealistički fotograf, umjetnik koji fotografiju promatra kao dio likovne umjetnosti. Unutar pokreta nadrealizma njegovo fotografiranje pripada teoriji o automatskom pisanju. Sada je to automatsko fotografiranje. To međutim nikako ne smije biti shvaćeno doslovce. Ray stvara novu fotografsku zbilju, pri čemu ne malu ulogu ima laboratorij i  njegove mogućnosti, primjerice postupak solarizacije i drugi. To više nije samo tehnika izradbe fotografija, intervencije u tamnoj komori, već prilagođavanje laboratorijske obrade umjetničkom izričaju.

Fotografije pogledajte na http://www.manray-photo.com/catalog. Odabrao: Krešimir Mikić

U nastavku teksta o objektivima, bitno je još spomenuti važnu karakteristiku svakog objektiva, a to je svjetlosna jakost objektiva. Svaki objektiv naime ima najveći otvor objektiva – blendu, kada propušta najveću količinu svjetla na film ili neki drugi nosač slike. Što je taj početni otvor veći (manji broj) moguće je snimanje u lošijim svjetlosnim uvjetima, jer je taj objektiv “svjetlosno osjetljiviji”.

(više…)

Majstor tehnike skrivene kamere među fotografima. Diskretno bilježeni prizori, što je od fotografa tražilo snalaženje, snimanje u uvjetima postojećeg svjetla, nerabljenje fleša i tronošca (stativa), kako bi se ostalo nezapažen. To su glavne karakteristike njegovog rada i umješnosti.

ERICH SALOMON (1886. -1944.)

Fotografijom se počeo baviti dvadesetih godina prošlog stoljeća sa svojih četrdesetak godina. Smatra se promotorom novinske fotografije. Prvotno snima na aparatu sa fotografskim pločama formata 13×18 cm, nakon čega slijedi zamjena sa Ermanoxom, koji je za ono vrijeme imao svjetlosnu jakost objektiva 1:2 i ekspozicijski raspon od 1/20 do 1/1000 sekunde i kasnije Leicom. Bilo je bitno imati aparat što manjih dimenzija, jer samo tako se moglo snimati neopaženo. Salomon je bio majstor tehnike skrivene kamere – bolje reći skrivenog fotografskog aparata. Samo tako se mogu diskretno snimiti prizori (događaji i ljudi). Od fotografa se traži spretnost, maksimalno snalaženje, snimanje u uvjetima postojećeg svjetla, nerabljenja fleša jer se snima pri ambijentalnom svjetlu i bez tronošca, kako bi se ostalo nezapažen.

Fotografije pogledajte na http://comesana.com/english/salomon_gallery.php.

Odabrao: Krešimir Mikić

Marija Braut (1929) jedna je od najzačajnijih hrvatskih fotografkinja. Suradnica je Toše Dabca, majstorica svjetla i tame u fotografiji. Marija Braut je danas živuća, možda, jedina nasljednica slavne “zagrebače škole” fotografije koja se afirmirala tridesetih godina prošlog stoljeća. Za tu je fotografiju izuzetno važna bila obrada fotografije u laboratoriju.

Povećavanje je u pravilu moralo biti kopirano dosta tamno, da bi se kasnije bjeline, u koliko je bilo potrebno naknadno čistile kemijskim putem. Dok je tadašnji fotografski papir imao relativno malu gamu kontrasta uz veliko bogatstvo polutonova, vještim tamnim kopiranjem su se dobivale duboke i tople crnine. To je umijeće i Marije Braut koju najviše pamtimo po kontrastnoj fotografiji, po izrazitim crninama koje ponekad nagovještavaju tjeskobu življenja.

Toliko čest motiv – prozori. Ali ovaj puta drugačije snimljeni. Autoricu poglavito zanima prozor kao forma, kao grafika. To je prozor sa sjenama, prozor koji odiše ritmom…

Poznati pjesnik Kišević  snimljen u tamnom ambijentu, svjetlosni akcent, a uzdignuta ruka kao da poziva na akciju, na borbu za promjene. Kompozicija slike ,pri čemu je vidljiva osvijetljena pozadina u drugom planu, osigurava da se detalji ipak nisu izgubili u tami, u crnom.

U fotografiji su jasno odvojena dva svijeta i to tonski. U prvom planu koji se zasniva o odnosu svjetla i tame, bijelog i crnog, grafici, kao da vidimo neko nestvarno, mogli bi reći ?kazališno” zbivanje, no u gornjem dijelu prodire realnost-životni okoliš. U još pomnijoj raščlambi mogli bi govoriti o tri dijela-prvom čistoj bjelini, drugom koji je kombinacija bijelog i crnog, te trećem u srednjoj tonskoj ljestvici sa skoro svim tonovima (krajobraz i zgrade).

odabrao: Krešimir Mikić