Kad razmišljamo o infracrvenoj fotografiji, razmišljamo o jednoj vrsti photoshopa, o promjeni snimanoga, o tome da želimo da zbilja izgleda drugačije, najbolje bi bilo reći „zanimljivije“.
To je područje koje će zasigurno privući eksperimentatore, ljubitelje preobrazbe, koji će često ni sami ne znajući zašto, posegnuti za tom tehnikom snimanja. Jednostavno rečeno: „sve nekako izgleda drugačije…“
Francuski fotograf koji je povezao politiku i estetiku, koji je svojim umijećem iz zemlje diktature i propagande stvorio zemlju koja fascinira (misli se na Sjevernu Koreju).
Svatko tko se odluči „igrati“ s infracrvenom fotografijom ima osnovni problem. Kojim aparatom snimati?
To se može najjednostavnije istestirati tako da se uzme neki daljinski upravljač, okrene prema aparatu, sada se fotografira poznata crvena točka (crveno svjetlo) kad je daljinski uključen i ako kao rezultat dobijemo svjetlo, znak je da se našim aparatom mogu snimati i infracrvene fotografije, jer nije ugrađen filtar koji to spriječava.
Neki su fotografi, poput Gonnorda, uvijek snimali jedan te isti motiv, ali na svoj specifični način. To ne znači da se i drugi nisu okušali u istom, no njihove fotografije pritom nisu imale „to nešto“ po čemu bi bile autorski prepoznatljive. Kod ovog majstora riječ je o portretima.
Zasigurno jedan od najpoznatijih modnih fotografa, iako s jednakim uspjehom snima i aktove, krajobraze, portrete, reportaže i ples.
Jeanloup Sieff (1933-1944) je rođen u Parizu, no njegov kreativni put povezan je osim s Francuskom i s Poljskom, Švicarskom, SAD-om i drugim zemljama. Danas ga smatraju vrhunskim modnim fotografom.
Na ovom je portalu 11. svibnja prošle godine već pisano o IC ili IR fotografiji, no sada ćemo pokušati toj istoj temi prići s jednog drugog motrišta.
Pretpostavljamo da znamo da je takozvano infracrveno zračenje pojava izvan vidljivog bijelog svjetla. No neovisno o tome, dozvolite da ipak o tom fenomenu kažemo i nešto više.
Američki fotograf, član Magnuma, čije su osnovne karakteristike banalnost svakodnevice i humor.Njegove fotografije često kod promatrača stvaraju specifičan osječaj začudnosti.
Koncert u sebi, koliko god je dinamičan, uvijek ima i nečeg kazališnog. Pri tome mislimo na situaciju da se fotograf i aparat nalaze s jedne strane pozornice, ispred, a izvođači na njoj. To svakako predstavlja stanovitu ograničenost, nemogućnost optimalnog kretanja, odabira kuta snimanja, a da ne govorimo o zadatostima, kao što je primjerice izgrađeno svjetlo baš za taj koncert.
Britanski fotograf, koji je međutim svojim fotografskim radom povezan s Azijom. Novinska fotografija kojom se bavi nije klasičnog tipa. Ona je istraživalačka, rezultat pomnog razmišljanja, aktivnog odnosa fotografa i motiva.
Ljeto je kao stvoreno godišnje doba za fotografiranje. To svi znamo. Koncerti na otvorenom, primamljiviji su nego ikad. Kako je tek lijepo nazočiti nekom konceru, a uz to zabilježiti taj događaj fotografskim aparatom, pa poslati fotke internetom znancima, da se uvjere, kako mi uživamo.
Nizozemski fotograf koji je izvrsno kombinirao fotografski žurnalizam i studijsku fotografiju. Njegov fotografski svijet odiše spolnošću, seksualnošću, humorom, ali ponekad i očajem.
Danas pišemo o jednoj praktičnoj stvari s kojom se susreće svaki fotograf, kako amater, tako i profesionalac. Fotografirajući uvijek se maksimalno skoncentriramo na ono što je u prednjem planu, a zapostavljamo drugi plan, pozadinu.
Jedan od najznačajnijih japanskih fotografa. Po obrazovanju grafički dizajner, no u svojim fotografijama bilježi susrete s ljudima u svakodnevnim situacijama pri čemu veliku pozornost daje laboratorijskoj obradi.
Vječni san fotografa, ali i filmaša, je stvoriti sveobuhvatne, panoramske fotografije (kadrove), koje će „pokriti“ cijelo naše vidno polje. Ovdje govorimo o tome da je slika barem dva puta šira od visine, a najčešće to je omjer 1:4 do 1.10, odnosno ponekad čak pokrivanje kuta od 360 stupnjeva.
