Fotografija.hr

Nabavili ste fotoaparat koji je opremljen s tisuću mogućnosti promjene svakojakih parametara. Sve je spremno za veliku avanturu. Kartice su prazne i baterije su pune. Ispred vas osvanuo je prizor kakav se može samo sanjati. Sve je savršeno i na svom mjestu. Fokus je podešen da istakne upravo ono što vaša pažnja nastoji prenijeti vašoj publici. Kažiprst pritišće okidač i… ????!!! Ništa se ne vidi? Sve je progutala tama ili je sve nestalo u sprženoj bjelini? Sva tehnička podrška i kreativni napori mogu završiti u Recycle binu tj. otpadu ako nam je ekspozicija pogrešna.

Ekspozicija je ukupna količina svjetla kojoj je dopušteno da padne na fotografski medij (film ili senzor). Ekspozicija se mjeri u lukssekundama i određuje se iz ekspozicijske vrijednosti (EV – engl. exposure value) i svjetline prizora. EV su sve kombinacije brzine zatvarača i otvora zaslona (f) koje daju istu količinu svjetla. Važno je napomenuti da sve kombinacije postavki na fotoaparatu koje daju istu ekspoziciju ne daju i istu sliku.

Snimamo li nešto većim brzinama zatvarača dobit ćemo “zamrznute” prizore, a sporijim vremenom eksponiranja dobit ćemo razmazane plohe (zamućenje gibanja – engl. motion blur). Isto tako mali otvor zaslona dati će veću dubinsku oštrinu, dok će veliki otvor zaslona zamutiti sve osim onoga što se nalazi u malom opsegu prihvatljive oštrine.

Reciprocitet
Kombinacije brzina zatvarača, otvora zaslona i ISO osjetljivosti su međusobno recipročno ovisne. Ako je npr. svjetlomjer  fotoaparata pri ISO 100 i otvoru zaslona f:1.4 odredio brzinu zatvarača od 1/1000s, promjenom otvora zaslona na f:2 dvostruko (tj. za jedan korak) smanjujemo količinu svjetla i brzina zatvarača pada na 1/500s za istu ekspoziciju .
(Otvor zaslona objektiva (blenda) je broj koji označava omjer žarišne duljine objektiva i površine otvora objektiva kroz koji ulazi svjetlo. Izražava se jednim brojem zbog jednostavnosti iako je to zapravo razlomak 1/x. Za dvostruko manji intenzitet svjetla prethodna veća vrijednost ne množi se sa 2, već se množi sa 1,41, pa se otvor zaslona mijenja kao 1; 1,4; 2; 2,8; 4; 5,6; 8; 11; 16; 22; 32 itd.).

Svaka slijedeća veća ili manja vrijednost (korak) svih triju parametara o kojima je zavisna ekspozicija propušta dvostruko manje/više svjetla na film/senzor. Isto tako je i s EV skalom, ali ona raste za 1 tj. dvostruko svijetliji prizor od 11 EV je 12 EV.
Postoje i finije podjele za 1/3 ili 1/2 koraka ili još finije, pa se kod nekih fotoaparata može vidjeti ekspozicija 1/1256s, ali za lakše računanje uzimaju se cijeli koraci i njihove polovične ili trećinske vrijednosti.

U fotografskom žargonu ekspozicija znači i jedan ciklus zatvarača (npr. duga ekspozicija je kada se snima u uvjetima slabog svjetla, višestruka ekspozicija je kada snimamo isti prizor s više uzastopnih okidanja itd.).

Korektna ekspozicija je ona s kojom se bilježi ono što je fotograf htio izraziti fotografijom. Konačni rezultat ovisan je od četiri glavne postavke: ISO osjetljivosti medija na kojem se bilježi snimka, brzine zatvarača, otvora zaslona, tj. blende, i dinamičkog raspona senzora (ili filma). Dinamički raspon* (dinamika) medija s kojim radimo važan je faktor za kvalitetu fotografije. Što je veći dinamički raspon više će se detalja zabilježiti na fotografiji u uvjetima visokog kontrasta. Dinamički raspon se može izraziti u EV. Dinamički raspon ljudskog oka je 24 EV, (negativ) filma je 17 EV, full-frame senzora 14 EV, APS senzora i dijapozitiv filma 10-12 EV, malih senzora na kompaktnim fotoaparatima 8 EV. Kada je kontrast veći od dinamičkog raspona senzora pribjegavamo raznim trikovima kako bismo ujednačili kontrast. Jedan od njih je postavljanje ND gradacijskog filtera ispred objektiva (zatamnjivanje presvjetlih dijelova) ili BKT opcija višestrukih snimaka s različitim ekspozicijama koji se naknadno povezuju u jednu snimku visokog dinamičkog raspona (HDR).
Histogram je jedno od pomagala koje nam može pomoći u odluci kako eksponirati. Histogram može pokazati u kojem opsegu je dinamički raspon senzora usklađen s dinamikom prizora).

Svjetlomjer

Uspješno određivanje pravilne ekspozicije uvelike ovisi o napravi koju danas posjeduje većina fotoaparata, a to je svjetlomjer. Postoji više načina mjerenja svjetla. Osnovni su mjerenje upadnog svjetla (mjerenje jačine izvora svjetla) i mjerenje reflektiranog (odbijenog) svjetla. U fotoaparatima je ugrađen svjetlomjer koji mjeri reflektirano svjetlo, a može mjeriti različite dijelove prizora za određivanje točne ekspozicije. Obično su to tri načina: spot mjerenje (mjerenje točke 3% ukupne veličine senzora), evaluacijsko mjerenje (prosječna vrijednost cijelog prizora) i mjerenje s težištem na centru prizora. Sve tri metode daju dobre rezultate kod određenih situacija.

Spot (1) mjerenje se koristi pri snimanju ekstremnih situacija (protusvjetlo – izvor svjetla uperen u “oči”), za izdvajanje tamnih ili svijetlih dijelova iz prizora i sl.

Evaluacijsko mjerenje (2) je najtočnije kod motiva koji su u dinamičkom rasponu senzora. Evaluacijsko mjerenje uzima srednju vrijednost između najsvjetlije i najtamnije točke prizora i usklađuje ekspoziciju prema 18% sivoj plohi. Pogrešno mjeri pri situacijama gdje su velike svijetle plohe (npr. snijeg – potrebna je kompenzacija od +1do +2 EV, jer u protivnom snijeg ispadne sivim, ili fotografiranje crne odjeće – potrebna je kompenzacija od -1 do -2 EV jer u protivnom crni odjevni predmeti postaju sivi).

Mjerenje s težištem na centru (3) koristi se pri snimanju portreta i u situacijama gdje je važno korektno eksponirati centralni motiv.

Memoriranje izmjerenih ekspozicijskih vrijednosti

Izmjerene vrijednosti ekspozicije mogu se trenutno memorirati pritiskom na gumb AE-L (engl. autoexposure lock – blokiranje automatskog mjerenja svjetla – na slici gore lijevo), koji imaju bolji fotoaparati (kod Canon fotoaparata označen je asteriskom * i služi i za memoriranje bljeska bljeskalice). Blokiranjem i memoriranjem izmjerenih ekspozicijskih vrijednosti omogućuje nam rekomponiranje scene, u situacijama kada svjetlomjer nesmije automatski mjeriti  prizor koji se nalazi u okviru tražila. To je korisno kod spot mjerenja svjetla ili kod snimanja u protusvjetlu. Naciljamo objekt koji želimo korektno eksponirati, pritisnemo gumb AE-L (odnosno * kod Canona) i po želji rekomponiramo kadar.

Samo je središnja fotografija korektno eksponirana. Lijeva je podeksponirana, a desna je nadeksponirana.

Naknadnom obradom moguće je donekle ispraviti pogreške loše ekspozicije, no to je degradacija kvalitete. Zamjetan je gubitak detalja i finih tonalnih prijelaza.

Podekspozicija i nadekspozicija
Fotografija se može nazvati podeksponiranom kada joj nedostaje detalja u tamnim dijelovima, a nadeksponiranom kada nema detalja na svijetlim dijelovima (“spržene” plohe), što je česta pojava kod digitalnih medija zbog malog dinamičkog raspona. Podeksponirane i nadeksponirane fotografije teško je spasiti jer nedostaju informacije kojima bismo ispunili plohe bez detalja.

Kompenzacija ekspozicije (+/-)

Sustav za mjerenje svjetla u fotoaparatu teži odrediti srednju vrijednost svjetline prizora ili svjetline dijela koji mjeri i prema tom podatku podešava parametre brzine zatvarača, otvora zaslona i ISO osjetljivost da bi dobio tzv. srednje sivi ton (18% sivo). Svjetlomjer, naravno, ne zna koji dio prizora je nama važan i ako nam je glavni motiv preeksponiran ili podeksponiran možemo kompenzirati ekspoziciju (u većini današnjih fotoaparata to se postiže preko jednostavnih komandi zakretanjem kontrolnog kotačića ili pritiskom na tipke). Kompenzacija ekspozicije je kalibrirana u ekspozicijskim vrijednostima ili EV, gdje +1 EV znači da kompenziramo nadekspozicijom (ako nam je fotografija pretamna), a -1 EV je kompenzacija podekspozicijom. (ako nam je fotografija presvijetla).

Automatska ekspozicija (Auto i P postavka)

Mnogi fotoaparati imaju selektor za biranje načina rada i mjerenja svjetla. Postavljanjem selektora na AUTO fotoaparat je u automatskom načinu rada gdje se ISO, brzina zatvarača, otvor zaslona, fokus i uporaba bljeskalice za dosvjetljavanje prizora određuje na temelju uputa koje su u programu fotoaparata. Automatska ekspozicija je primjerena za “naciljaj i snimi” situacije, tj. slučajne rezultate. Upravljanje mjerenjem svjetla u modernim fotoaparatima je izvanredno (npr. fotoaparat sam pronalazi ljudsko lice u kadru i na njemu određuje mjerenje i sl.), no fotoaparat ipak ne zna što je autor htio reći. Automatika ima odlične algoritme i svakoga dana je sve zamršenija, no za kreativnu kontrolu je potrebno obuzdati fotoaparat.

Kod P postavke (Program) fotograf bira ISO (osim ako je automatski, što se može isključiti), uporabu bljeskalice, kompenzaciju ekspozicije itd. Automatika je usmjerena na proizvoljno određivanje otvora zaslona i brzine zatvarača, što se kod nekih fotoaparata može kontrolirati kao da smo u načinu prioriteta otvora zaslona.

 Prioritet otvora zaslona (A tj. Av postavka)

Ovaj način rada je poluautomatski. Fotograf odabire otvor zaslona o kojem ovisi svjetlosna moć, tj. brzina objektiva, oštrina i regulacija dubinske oštrine, a sustav mjerenja u fotoaparatu određuje brzinu zatvarača (i ISO, ako je uključena opcija ISO auto).

Prioritet brzine zatvarača (S tj. Tv postavka)

I ovaj način rada je poluautomatski. Fotograf odabire brzinu zatvarača o kojoj ovisi “zamrzavanje” odnosno zamućivanje pokreta, a sustav mjerenja svjetla u fotoaparatu određuje otvor zaslona (i ISO, ako je automatski). Koristi se npr. kod sportske fotografije, gdje kontroliramo zamućenost ili zaustavljanje pokreta, ovisno o tome želimo li naglasiti brzinu ili emociju. Nepisano pravilo za fotografiranje bez tronošca je: najmanja brzina zatvarača je približno jednaka žarišnoj duljini objektiva kojim snimamo prizor (za 200mm to će biti 1/250s, za 80mm 1/80s i sl.) želimo li oštre fotografije bez zamućenja uzrokovanog potresanjem (fotoaparati i objektivi koji imaju redukciju potresanja mogu produžiti vrijeme eksponiranja do 3EV)..

Ručna (manualna) kontrola ekspozicije (M)

Želimo li potpunu kontrolu nad ekspozicijom možemo koristiti ručno podešavanje svih parametara. Kao pomoć nam može poslužiti svjetlomjer u fotoaparatu ili vanjski svjetlomjer kojim možemo mjeriti i upadno svjetlo (svjetlomjer okrenemo prema izvoru svjetla, što je najtočnije mjerenje svjetla) ili skala EV vrijednosti i parametara.

Prvo što određujemo je ISO osjetljivost. Ako je svjetlo slabo i trebamo veće brzine zatvarača, odabrati ćemo veći ISO, a ako nam je potreban manji šum i možemo duže eksponirati fotografiju odabrati ćemo manji ISO. Slijedeći parametar koji određujemo je otvor zaslona (blende) ili brzina zatvarača – ovisno od motiva koji želimo snimiti.

Od nastanka fotografije težilo se izumu medija koji bi imao dovoljnu brzinu zapisa i pri slaboj osvijetljenosti prizora. Početak je bio fotoosjetljivi sloj koji je zabilježio prvu fotografiju nakon 8 sati ekspozicije, moderni film može se “nategnuti” do ISO 3200, a danas neki profesionalni digitalni fotoaparati mogu snimiti snimke pri ISO 102400, a te snimke se mogu obraditi suvremenim računalnim programima tako da se mogu uredno koristiti za objavljivanje. Danas fotografija sve više postaje nešto što se prije nije moglo ni sanjati…

Postoji mnogo sustava koji definiraju osjetljivost fotografskih medija i svaki ima svoje mjerne jedinice i oznake (ISO, DIN, ASA, GOST, EI…). Nas trenutno zanima ISO sustav jer je prihvaćen kao standard kod svih proizvođača digitalnih fotoaparata. Uobičajene ISO vrijednosti koje imamo na raspolaganju kod digitalnih fotoaparata su od 50 – 1600 (kod profesionalnih modela i do 102400). ISO 100 je dvostruko osjetljiviji od ISO 50, a ISO 200 dvostruko je osjetljiviji od ISO 100. ISO 3200 je za 5 EV “brži” od ISO 100, a ISO 25600 je za 3 EV brži od ISO 3200. Ako je svjetlomjer izmjerio brzinu zatvarača od 1/30s pri f:4 i ISO 100, povećamo li ISO na 25600 biti će dovoljna brzina zatvarača od 1/8000s pri istom otvoru zaslona (blendi). To je dobro za oštrinu, osobito kod snimanja brzih akcija (npr. sport), gdje nam je potrebna oštrina radi prepoznavanja igrača i sl.

“Zamrzavanje” pokreta u sportskoj dvorani pri slabom svjetlu moguće je samo ako je ISO visoke vrijednosti.

Kod uspoređivanja “ISO sposobnosti” fotoaparata česta je pogrešna interpretacija brojki. Na tržištu postoji mnoštvo modela koji nude visoki ISO. Dobro je biti oprezan kod tumačenja tog brojčanog podatka, jer se krajnji rezultati (ispisana fotografija) uveliko razlikuju od modela do modela pa i unutar asortimana jednog proizvođača. Na internetu ima niz testova koji donose brojčane i slikovne usporedbe kvalitete krajnjeg proizvoda (fotografije), pa je dobro potražiti i pogledati rezultate testiranja prije nabavke nekog fotoaparata.

Visoki ISO kod digitalnih fotoaparata može se usporediti s pojačalima snage u zvučnim sustavima. Senzor digitalnog fotoaparata proizvede neki električni napon koji se u daljnjem procesu obrade filtrira i pojačava. Teoretski bi se mogao pojačavati u nedogled, no to se ne čini iz jednog jednostavnog razloga: pojačavanje signala kojega je proizveo senzor dovodi i do pojačanja signala koji su stigli od dijelova senzora na koje nije uopće ili je palo premalo svijetla. Ako je premalo svjetla stiglo na senzor, teže je definirati boju i teksturu i dolazi do pogrešne interpretacije, što rezultira mrljama bez detalja – tj. šumom.

Zbog šuma se ne vidi drveće

Digitalni fotoaparati proizvode tri uobičajene vrste šuma: šum konstantnog uzorka, šum bez uzorka (slučajni raspored) i trakasti šum.
Šum konstantnog uzorka pojava je koja se javlja pri dugim ekspozicijama na niskoj ISO postavki (uzrok je toplina koja se razvija prolaskom el. struje kroz senzor i jače je izražen na višoj temperaturi – npr. ljeti). Uzorak je na istom mjestu, pa se može maknuti automatskom redukcijom šuma u fotoaparatu. Ako snimate noćni prizor ili munje i koristite ekspoziciju od npr. 30 sekundi onda će nakon eksponiranja fotoaparat još 30 sekundi generireti negativ šuma da bi spojio te dvije slike u jednu s reduciranim šumom.
Šum bez uzorka javlja se kod visoke ISO postavke i kratkih ekspozicija i nikad nema isti uzorak – to svojstvo se može koristiti kod smanjivanja šuma tehnikama prosječnih vrijednosti pri čemu je potrebno snimiti prizor više puta (fotoaparat mora biti dobro učvršćen da ne mijenja poziciju).
Trakasti šum je pojava naknadne obrade u fotoaparatu i ovisi o načinu na koji software fotoaparata obrađuje podatke, pa je kao takav ovisan o tipu i proizvođaču fiotoaparata (najčešće se javlja kod visokih ISO postavki u sjeni).

Šum konstantnog uzorka, šum bez uzorka i trakasti šum.

Šum se može filtrirati ne mnogo načina: u samom fotoaparatu, na računalu s priloženim računalnim programom za obradu fotografija koji isporučuje proizvođač, specijaliziranim programima (Noise Nindja, Neat Image…), filterima u Photoshopu itd. Fotoaparati koji imaju veliki senzor moći će i u uvjetima slabijeg osvjetljenja prizora zabilježiti fotografije s višom razinom signala u odnosu na šum, pa će u konačnici te fotografije imati više detalja i boja, te veću razlučivost i ukupni dojam biti će da je to ljepša fotografija. Kompaktni fotoaparati kite se velikim brojkama ISO vrijednosti, no dobro je proučiti testiranja gdje se može vidjeti na povećanim dijelovima fotografija kakva je distribucija i nivo šuma, razlučivost detalja i definicija boja.

Način na koji neki računalni programi rješavaju problem šuma može uvelike pridonijeti definiciji detalja. Najbolji do sada DxO Optics Pro to radi zadivljujuće i sa fotografijama snimljenima pri ISO 25600.

Automatski ISO

Većina digitalnih fotoaparata ima postavku ISO auto. To je dobro u normalnim okolnostima jer automatika određuje optimum kvalitete što rezultira fotografijama s manje šuma i većim brzinama zatvarača. Automatiku je potrebno isključiti kada se snima BKT višestruko snimanje istog motiva i u situacijama kada želimo potpunu manualnu kontrolu ili eksperimantiranje prema našim postavkama. M (manualno) postavka s uključenim Auto ISO je poluautomatska postavka.

Zakon velikih brojeva

Postoje mnogi trenuci koje treba zabilježiti u uvjetima slabog osvjetljenja. Noć ima svoju moć, pa se tako neke stvari nikako ne mogu snimiti u doba dana kada ima obilje svjetla, već se mora koristiti slaba dostupna rasvjeta ili mjesečina. Na sportskim takmičenjima bljeskalica se ne smije koristiti, a neki sportski tereni kod nas imaju rasvjetu pod kojom se naše oči muče u razlikovanju lopte od glave protivničkog igrača, a fotoaparatu je još teže prepoznati oblike i stvoriti sliku. U fotoreporterskom poslu svakodnevno se prate događaji pri slaboj rasvjeti i u toj domeni je visoki ISO obvezna oprema. Dobra fotografija nije samo artikl za prodaju već je i dokument vremena, pa je poželjno da taj dokument ima što više točnih podataka visoke definicije. Takve rezultate omogućuju suvremeni senzori u suradnji s moćnim procesorima i računalnim programima.

Naslovna fotografija: 
“Noćni način” fotografiranja postoji na većini digitalnih fotoaparata kao unaprijed pripremljena tvornička postavka. Karakteristično za taj način je ravnoteža između ISO postavke, brzine zatvarača i redukcije šuma da bi se dobili dopadljivi rezultati s malo “usputnih” negativnih pojava.

o

Nedavno sam ispucao svoj prvi crno-bijeli film. Nakon razvijanja filma i početnog oduševljenja, nametnulo se pitanje: “A što sad? Kako prezentirati radove online populaciji? Da li ih ikako mogu dobiti u RAW formatu? “

(više…)

S vodom je sve započelo. Voda je izvor života, a može postati i izvor neutažive inspiracije. Svaki put kad ste pored vode, a osobito kraj bistrih vrela ili planinskih potoka ili naših prekrasnih (još uvijek čistih) rijeka – da ne spominjem more – uzmite fotoaparat i krenite u pustolovinu bilježenja trenutačnih impresija.  Fotografiranje vode je kao muziciranje – svaki pritisak okidača je nova radost, nova prilika za izuzetno ostvarenje…

Fotografiranje vode je vrlo privlačan zadatak koji ima nekoliko pravila:

1. Voda je mokra i dobro je imati zaštitnu opremu koja će zaštititi vas i vašu foto-opremu. Ponesite sa sobom kabanicu, čizme (po mogučnosti one ribičke), ručnik (morat ćete češće obrisati ruke), plastične vrečice za opremu (i rezervnu odjeću ako se pošteno smočite).
2. Dobro je imati i tronožac (stativ) jer su brzine zatvarača male, pa se fotoaparat mora osloniti na nešto, a to nešto može biti drvo, kamen ili stativ. Može pomoći i mali stativ ili gorila, koji se veže za granu ili sl. Za najdojmljivije fotografije potrebno je približiti se površini vode, a to je ponekad moguće samo ako imate tronožac i dobre čizme. Dobro je imati i UV filter za zaštitu prednje leće objektiva i ND filter koji produžuje ekspoziciju za 2x ili više.

Fotografiranje vode može biti naporno i mokro.

Fotoaparat zaštitite plastičnom vrečicom na slijedeći način:

1. U dovoljno veliku vrečicu (npr. vrečice za zamrzavanje – veličina 5 kg) stavite fotoaparat.
2. Flomasterom označite otvore za objektiv i za okular (Ako imate objektiv koji se prilikom izoštravanja uvlači i izvlači pripazite da bude maksimalno izvučen). Izvadite fotoaparat iz vrečice i škarama ili oštrim nožem izrežite otvore koji moraju biti nešto manji, da se folija lakše pričvrsti na objektiv i tijelo fotoaparata.
3. Fotoaparat vratite u vrečicu (Pripazite na položaj remena) i preklopite rubove kao na slici. Zalijepite preklopljeni gornji rub za uvučeni donji rub (na dva – tri mjesta) ljepljivom trakom. Preklop mora biti što dulji kako bi se spriječilo cijeđenje vode na fotoaparat.
4. Na objektiv preko rubova folije navrnite sjenilo ili UV filter, a na okular stavite gumeni štitnik. Ako fotoaparat nema te dodatke pričvrstite vrečicu na objektiv elastičnom trakom ili gumom, a za kadriranje koristite monitor fotoaparata (nije poželjno koristiti ljepljive trake za izravno ljepljenje na fotoaparat ili opremu jer bi nakon odvajanja na fotoaparatu i opremi mogli ostati tragovi ljepila koji se teško skidaju).

Ovakva zaštita spada pod obveznu ako fotografirate kod slane ili tvrde vode, jer se osušena sol jako teško (gotovo nemoguće) odstranjuje iz utora ili otvora za dugmad, te kontrolnih kotačića,  a objektiv koji je sam po sebi osjetljiva naprava može ozbiljno nastradati, pa ako vam je stalo da  koristite svoj fotoaparat i objektive što duže, pokrivalo od plastične folije jeftin je i učinkovit dodatak opremi.

A sada krenimo u lov …

Brzina zatvarača od jedne sekunde osigurala je mekanu sliku vodenog toka.

Zrmanja je bogata vodom kad se topi snijeg u veljači.

Ova dva motiva snimljena su različitim brzinama zatvarača: gornji 1/2 sekunde, a donji 1/6 sekunde.

Kamenje obraslo mahovinom čini ovaj prizor mekšim. Ovakve kontraste izvlačimo iz RAW formata.

Predvečernje svjetlo dalo je notu ovom prizoru u Rastokama. Brzina zatvarača 1/100 sekunde “zamrznula” je slap.

“Pjenušac” na Uni spektakularan je prizor kad je vodostaj visok.

Tirkizno plava vode Une jedan je od najljepših prizora koje naše rijeke pružaju.

Promjenom kuta snimanja (položaja fotoaparata i žarišne duljine objektiva) mijenja se sugestivnost prizora i refleksivnost vodene površine (Fresnel efekt). Mogućnosti eksperimentiranja su mnogobrojne. Primjetite li kapljice vode na filteru ili prednjoj leći objektiva odmah ih upijte papirnim ubrusom tako da prislonite ubrus na kapljicu, bez trljanja, jer u vodi mogu biti zrnca pjeska koji bi mogao izgrebati staklo. Kapljice vode lome svjetlost i stvaraju mutne točke koje nisu poželjne.

Slijedi nekoliko fotografija s malog potoka Šumi podno planine Ivančice. Ako vam je vruće u ove ljetne dane ove fotografije će vas malko rashladiti:

Ove fotografije snimljene su za oblačnog vremena i bez bljeskalice (koju ionako nije dobro koristiti pri fotografiranju vode jer bi bljesak stvorio tisuće svijetlih točkica).

o

Naš suradnik Ivica Drusany, vjerni pratitelj svih auto-moto zbivanja u Lijepoj našoj, odlučio je podijeliti par savjeta kako i s čime snimati takve događaje.

Lijepo je kad spojiš dva hobija koja voliš kao što je u mojem slučaju fotografija i praćenje auto-moto sporta. Iako hrvatski automoto sport nije na nekom zavidnom nivou  ipak se može naći nekoliko zanimljivih događaja godišnje. Prvenstveno svi čekamo Deltu, naše najjače, najstarije i najatraktivnije natjecanje koje je do sada održavano već 36 godina zaredom. Bili su tu i pokušaji organizacije ORC-a, koji će treću godinu teško ugledati. Prošle su nam se godine nakon pauze vratili i Stubaki, česti su i slalomi, tu su i Učka, Rabac, Grobnik…, ali na žalost to je sve slabo medijski i sponzorski popraćeno, pa nedostaje i publike i dodatnih sadržaja uz same staze.

Bilo kako bilo, na svim tim događanjima se mogu napraviti zanimljive snimke, a uglavnom Vam ne trebaju nikakve posebne akreditacije i dozvole.

Za nesmetano fotkanje i dobre fotke se treba malo potruditi i pripremiti, pa evo par savjeta, odnosno mojih iskustava popraćenim sa fotografijama.

?  Upoznajte stazu
Ako ste u mogućnosti, bilo bi više nego korisno nekoliko dana prije utrke, provesti se stazom, odnosno cestom kojom će se voziti brzinac koji želite fotkati (karte se mogu skinuti na službenim stranicama). Tako ćete u miru moći ocijeniti koja je najbolja lokacija za fotkanje, pa nećete imati taj grč prije samog starta. Najbolje lokacije su uglavnom i one najopasnije, pa uzmite u obzir da ako želite dobru fotku, da ne želite baš i poginuti prilikom snimanja.
Pri odabiru lokacije imajte na umu da se za vrijeme brzinca baš i ne možete šetati po cesti tako da dobro promislite da li Vas baš taj dio zadovoljava za gledanje i fotografiranje. Ako dolazite autom, nađite neko sigurno mjesto i za njega. Da vam se ne bi pomiješali svi ti zavoji, korisno je uzeti navigaciju i ukucati koordinate Vašeg omiljenog zavoja ili ravnine kako bi im se na dan utrke lakše vratili. Još jedan važan detalj za smještanje je taj da se na svakom rally-u sat vremena prije svakog brzinca zatvara cesta, pa uzmite i to u obzir.

?  Prognoza vremena
Neka Vam ne bude teško provjeriti i prognozu za slijedeći dan kako bi se znali obući. Budući da ja previše ne vjerujem meteorolozima, uvijek imam kišobran u ruksaku, nekakav šuškavac i obućem se slojevito da se mogu bez problema skinuti odnosno obući. Ako je u gradu vruće ne znači da je i na Sljemenu ili na Budinjaku isto tako, pa nije na odmet imati i nešto toplije uz sebe. Iako kiša za vrijeme fotkanja  nije zdrava za opremu, zna biti dosta zanimljiva zbog vodene prašine ili lokva koje dodatno začine fotku. U slučaju kiše uvijek je dobro imati običnu vrećicu za zamrzavanje koju možete omotati oko objektiva i aparata. Malo ju učvrstite gumicama i to je to, fotkanje se može nastaviti.

Što se tiče foto opreme ja koristim svoju standardu konfiguraciju, Canon 20D sa objektivima 17-40 i 70-200.
Širokokutni objektiv je savršeno iskoristiv u unutrašnjim stranama zavoja, gdje se brzina auta ipak smanji pa se može napraviti zanimljivi panning.

[blockquote]U fotografiji, panning označava horizontalno micanje kamere. Panning tehnika se koristi da se naglasi brzo gibanje, a da se pritom prednji kadar izdvoji od pozadine. U praksi takve fotografije daju oštar objekt koji se giba (životinja, automobil i  slično) dok je pozadina razmazana prividno u smjeru  protivnom od smjera gibanja objekta. Kod fotografiranja, potrebno je pratiti objekt i držati objekt koji se giba u istom djelu kadra tijekom ekspozicije. Duljina ekspozicije pritom mora biti dovoljno duga da se pozadina “razmaže” uslijed kretanja fotoaparata dok vi pratite objekt. Pravilna ekspozicija ovisi o brzini kretanja objekta, žarišnoj duljini objektiva  i udaljenosti objekta od pozadine. Primjera radi, za bolid Formule 1 bit će vam potrebno samo 1/250 sekunde, dok ćete za čovjeka u trku trebati ekspoziciju i do 1/60 sekunde da bi dobili istu količinu zamućenja. Naravno, što su ekspozicije dulje, teže će vam panning uspjevati. Stoga za dulje ekspozicije profesionalci koriste stative i monopode, jer pritom izbjegavanju trešnju fotoparata u vertikalnoj ravnini. [/blockquote]

Za dobar panning, pratite automobil kroz objektiv jedno vrijeme prije okidanja tako da dobijete osjećaj kojom se brzinom automobil kreće. Kad jednom okinete nemojte zaboraviti nastaviti pratiti automobil za vrijeme trajanja ekspozicije.

Kod kadriranja je meni zgodno imati neki detalj u pozadini ili čak ispred, bila to publika, reklame ili neki prepoznatljivi detalj sa staze gdje se vozi.

Npr. snimka gore bi bila odlična da je smještena uz nekakvu zanimljivu pozadinu, a ovako je dosta obična i dosadna. (nije, zbog egzotičnog modela :) op.u. )

Gornja snimka ima gledatelje u pozadini pa je ukupni dojam malo bolji.

Na zadnjoj “delti” sam bio u visokoj travi, koja je malo razbila monotoniju i oživila ?običan? panning.

Dinamiku možete dobiti, ako i nakosite aparat dok snimate.

Ili ako postavite dulju ekspoziciju, pa dobijete razmuljani auto dok je ostatak oštar.

Kada  Vam  dosadi panning, uvijek možete snimiti atraktivne kadrove i sa kratkim ekspozicijama.

Ako se vozi po makadamu skratite ekspoziciju kako bi ulovili komadiće šodera koji frcaju,

Foto:  Grozni

a ako ima i prašine okinite širi kadar da se vidi taj oblak koji je digao auto u naletu.

Meni su dragi i krupni planovi s prednje strane u kojima se jasno vide vozači.

Zanimljivi kadrovi su i oni sa “šircem”, tik uz stazu,  po mogućnosti s poda, ali to su već vrlo rizične akcije koje ne preporučam.
Dosadne i neuvjerljive su one fotke na kojima je auto slikan s boka, pri kratkim ekspozicijama, pa auti izgledaju kao da su parkirani.

Važna napomena je da budete svjesni da uz stazu ne postoji savršeno sigurna lokacija. Uvijek se može desiti neki defekt na autu koji će natjerati vozača da izađe iz idealne putanje i da krene tamo gdje se najmanje nadate. Više puta sam svjedočio kako npr. pukne guma ili otpadne kotač pri punoj brzini, koji nastavi svoju putanju prema ljudima iako je auto skrenuo u drugom smjeru. Ili kad je volan otkazao poslušnost pa je cijeli auto neplanirano produžio. Nisu niti svi vozači jednako spretni i iskusni pa Vas oni a kraja liste mogu neugodno iznenaditi svojim vožnjama. Zato opreza nikad dosta.

Ako vam nije neugodno možete vikati Jura, Jura, pa ćete dobiti i ovakvu fotku :-)

ko vas zanima ova tematika i htjeli bi isprobati fotografiranje auto sporta, predlažem da pratite slijedeće stranice kako bi saznali raspored događanja.
www.haks.hr, www.hrautosport.com, www.brzina.net

Tekst & foto : Ivica Drusany

Konačno je stiglo željno očekivano vrijeme godišnjih odmora! Marljivo smo skupljali opremu i znanje i napokon imamo vremena posvetiti se nečemu što nam je l’gušt pour l’gušt. Imamo li mnogo opreme, trebati će odlučiti što ponijeti sa sobom. S kompaktnim digitalnim fotoaparatom ne moramo mnogo razmišljati – dva kompleta baterija, punjač za baterije i nekoliko kartica, & GO!

Ljeto je prilika za provođenje godišnjeg odmora podalje od svog doma. Budući da je nerijetko to sredina koju ne poznajemo, a i ona nas gleda kao nekog tko tu neće biti dugo, uputno je prije svega pripaziti na sigurnost opreme. Ako je oprema vrijednosti do cca 350? tada možete samo uplatiti paket putnog osiguranja, koji se ionako preporuča pri odlasku na odmor ili u inozemstvo. Ako pak ste sretnik koji posjeduje opremu veće vrijednosti tada je potrebno dodatno osigurati opremu kao imovinu.

Putujete li u inozemstvo na papiru formata a4 napravite popis opreme koju nosite (marku, model i serijski broj – i baterije ga imaju, kao i neke vrjednije kartice!) i na carini obavezno sve prijavite. Dobit ćete formular koji morate ispuniti i koji vam carinska služba mora ovjeriti. Ako kažu da nemaju formulare ili da će sve biti OK pri povratku, tražite neka vam ovjere i potpišu taj vaš papir s popisom opreme. Na papiru neka budu i vaši osobni podaci (ime, prezime, JMBG i broj putovnice).

O tome koliko energije i pažnje želimo potrošiti na brigu o tome jesu li nam sve ovce na broju ovisi i to što ćemo ponijeti sa sobom na put. Idete li avionom tada je poželjno da to bude nešto lagano i da može stati u gabarite osobne prtljage koju putnik može ponijeti u avion i staviti u pretinac za prtljagu kod svog sjedišta (maksimalne dimenzije su cca 55/40/20 cm i težina do 8 kg). Opremu nije uputno stavljati u običnu prtljagu jer se manipulaciji i transportu ne posvećuje prevelika pažnja, a može se i zagubiti. Više o toj problematici možete saznati na stranicama Croatia Airlinesa.

Detalji, teksture, ornamenti dobri su za “začinjanje” prezentacija i albuma s godišnjeg odmora.

Putovanje automobilom omogućuje nam da ponesemo više opreme, ali nije potrebno pretjerivati. Foto-oprema ne podnosi pregrijane automobile ili šatore. Nikada ne ostavljajte opremu bez nadzora u automobilu tako da je vidljiva izvana.

Vlak, autobus, bicikl, role – fotoaparat je svuda dobro došao. Kompakti su pravi izbor za veselje i razonodu. Volite li velike formate ispisa i beskompromisnu kvalitetu, uzmite DSLR i držite oči na njemu i skrivajte ga od očiju radoznalaca ljepljivih prstiju.

Pakiranje

Ponesite foto-ruksak jer je najpraktičniji. Nemate li foto-ruksak može i foto-torba.. Za svaki komad opreme poželjno je imati i plastične vrečice za zaštitu od vlage, kao i silikagel koji skuplja vlagu u torbi. Vlaga, sol, pijesak i prašina najveći su neprijatelji osjetljive foto-opreme koja nema dobro zabrtvljeno kućište, pa se svakako preporučuje imati krpice koje dobro upijaju vlagu i foto-krpice za čišćenje objektiva. Slana voda je također nepoželjna. Ako se unutrašnjost ruksaka/torbe namoči npr. morskom vodom, može doći do pojave higroskopije. Sol na sebe veže vlagu iz zraka, pa kad bude visoka vlažnost zraka može unutrašnjost torbe biti osjetno mokra, iako ste na suhom. Sol na fotoaparatu može izazvati čitav niz problema – od toga da kotačići više ne idu bez zapinjanja do korozije raznih oblika, a ina moru je ma i u zraku po jačem vjetru. Savjetujemo da zaštitite opremu barem običnom plastičnom vrečicom na kojoj se naprave otvori za objektiv i okular (može i za monitor, ako imate štitnik za zaštitu monitorskog stakla).

Vanjska bljeskalica dobro će vam doći, a uzmite i obojene filtere za efekte.

Za fotoaparate s promjenjivim objektivima na putovanje je nejpraktičnije uzeti objektiv koji pokriva široko područje (npr. 18 – 135 mm ili 18 – 200 – 250 mm), jer često mijenjanje objektiva može dovesti do toga da više prašine završi na senzoru. Ako imate posebne interese dobro će vam doći i neki ekstrem, npr. 10 – 20 mm ili 300 – 400 mm. Želite li sunce preko cijelog formata – trebat će vam minimalno 500 mm… (i netko za nošenje opreme).

< Poželjno je uzeti toliko opreme sa sobom koliko stane u jedan ruksak ili torbu, zbog praktičnosti i lakše kontrole.
(snimio: Filip Lučin; www.filiplučin.com)

Rezervne baterije i punjač svakako su osnovni dio opreme koju treba ponijeti na put. (Neki kažu da je bolje zaboraviti ponijeti fotoaparat, nego rezervne baterije i punjač). Imajte na umu da se baterije prazne i stajanjem (osim nekih najnovijih tipova) tako da se ne iznenadite kad vam pokazivač napunjenosti baterije pokaže za “pune” baterije (koje su neko vrijeme čekale na red) da su prazne.

Filtere svakako ponesite. ND, polarizator, zatopljujući filter, nylon čarapa (crnu i bijelu – za difuzni ugođaj – bijela je za high key efekte, crna se ponaša kao ND difuzor, smeđa za zatopljavanje boja), uzmite sve što vam stane.

Dosvjetljivače manjeg formata ili komad bijelog i komad paus papira a3 fornata i aluminijsku foliju za posebne igre dosvjetljavanja i omekšavanja svjetla (dobro će doći kod fotografiranja portreta na jarkom suncu, za makro snimke itd.).

Umatanje  fotoaparata u plastičnu vrečicu za zaštitu od kiše ili morske vode. Otvori za objektiv i okular pričvršćeni su nastavcima poput sjenila ili prstena.

Ljeti je sunce najjače i najranije izlazi i najkasnije zalazi. Za fotografa to znači da radije odspava oko podneva, jer su tada kontrasti najjači i to ne može ni jedan senzor odraditi kao fotografiju pune dinamike (ili snimajte višestruke snimke različitih ekspozicija za HDR). Želite li snimiti fotografije prekrasnih boja neba i zamutiti more malo dužim brzinama zatvarača (1/2 s ili 1s) ustanite rano ili ako je zalazak sunca u pitanju, pričekajte još neko vrijeme pošto ste snimili sunčev disk, jer ponekad najraskošniji prizori tek slijede nakon što je sunce zaronilo u moru.

Fotografiranje ljudi u ovom našem složenom vremenu ponekad može biti problematično. Informirajte se na vrijeme što dopušta zakon zemlje u koju namjeravate poći. Nije na odmet napomenuti da djecu ne fotografirate (osim ako su vaša ili od vaših prijatelja) i da se na nudistilkim plažama također ne smije fotografirati.

Želimo vam ugodan odmor i mnogo lijepih fotografija.

o

Da li treba prijaviti foto opremu pri izlasku iz zemlje ili ne? Ovo je česta tema na raznim forumima, news grupama i sličnim foto okupljalištima, pa ćemo je pokušati obraditi i ovdje.

(više…)

Svi digitalni fotoaparati i računalni programi za obradu fotografija na neki način prikazuju histogram. Čemu služi i kako pomoću njega možemo poboljšati ekspoziciju pri fotografiranju? Da je samo jedan bilo bi jednostavno, no tu su tri – za svaki kanal boje po jedan. Kako djeluju jedni na druge? Možemo li bez njih? Zašto su drugačiji na fotoaparatu i na svakom programu za uređivanje fotografija, ako obrađuju iste podatke? Još jedna zbunjola ili dragocjeno pomagalo? Postoj li “normalan” histogram za razliku od “nenormalnog”?

Histogram je grafički prikaz distribucije tonova. U sRGB 8-bitnom prostoru boja ima 256 (0 – 255) tonova za svaku boju (RGB) što iznosi 16.777.216 mogućih kombinacja.

Vodoravna os prikazuje tonalni raspon, a okomita os prikazuje broj piksela u pojedinom tonu. Lijeva strana histograma prikazuje crno (0) tj. tamna područja, sredina prikazuje 18% sivo (128), a desna strana prikazuje bijelo (255) tj. svijetla područja na snimci. Okomita os prikazuje veličinu područja pokrivenog određenim tonalnim rasponom. “Brda i doline” na histogramu mogu biti različitog nivoa. Ne postoji idealni oblik histograma. Postoji samo fotografija uravnotrežene ili neuravnotežene dinamike, tj. fotografija s bogatstvom detalja i fotografija s izgorjelim, nedefiniranim ili šumnim (također nedefiniranim) područjima. “Češljasti” histogram pokazuje da nedostaju određeni tonski prijelazi što može uzrokovati tzv. posterizaciju.

Histogram ove snimke pokazuje da su tonovi dobro raspoređeni no treba provjeriti da li su neki važni dijelovi snimke završili u krajnjim točkama s lijeve i desne strane  gdje su možda odrezani detalji.

Ako gledamo snimku u cijelosti vidimo da , ako i jesu neki dijelovi crni (0) i neki bijeli (255) to zasigurno nisu ružne spaljene plohe.

Kad gledamo histogram možemo vrlo brzo ocijeniti je li distribcija tonova uravnotežena tj. da li je ekspozicija u ravnoteži s karakteristikama senzora digitalnog fotoaparata. To bi ukratko značilo da visoki brijeg koji je naguran jako blizu lijeve strane (0) iako ima uzlaznu kivulju od nule (nema velikih crnih ploha, tj. rezanja sjena) može značiti puno šuma u tamnim dijelovima i  područja bez boje, tako da neće biti moguće izvući znatniju količinu detalja naknadnom obradom.  Histogram nam pokazuje da li su detalji nestali u šumu tamnih dijelova ili su spaljeni u svijetlim dijelovima snimke.

Histogram na monitoru digitalnog fotoaparata nakon što je fotografija snimljena ima mogućnost prikazivanja spaljenih dijelova, tako da možete provjeriti i po potrebi korigirati postavke za korektnu ekspoziciju. Kompaktni fotoaparati imaju mogućnost procjene histograma i prije okidanja, tako da kad u (na) tražilu primjetite histogram na kojemu je strmi brijeg jpreviše naguran u lijevu ili desnu stranu (ili je možda odrezan kao na slici na desnoj strani sva tri histograma) to može značiti da je potrebno kompenzirati ekspoziciju (Ako je prizor visoke dinamike (kontrasta) nećete moći mnogo kompenzrati. U tom slučaju eksponiramo prema bitnim dijelovima prizora ili dosvjetljavamo bljeskalicom ili radimo višestruke snimke istog prizora s različitim postavkama ekspozicije (engl. bracketing - BKT) koje se kasnije zbrajaju posebnim računalnim programima za stvaranje HDR snimke (engl. high dynamic range tj. visoki dinamički raspon.

Histogram koristimo prilikom fotografiranja i pri obradi fotografije. Kod fotografiranja provjerom histograma možemo spasiti snimku ponovnim snimanjem s drukčijim postavkama, ako utvrdimo da je previše tamna ili presvijetla (naravno ako nam subjekt/objekt nije odletio). Pri obradi fotografija kontroliramo dinamičke promjene histograma i prilagođavamo manipulacije u granicama koje nam dopušta određeni gamut. Prijeđe li se granica gamuta određenog prostora boja, dolazi do rezanja (engl. “clipping”). Histogram nam je od velike pomoći da do toga ne dođe.

Prilikom svake promjene alatima u računalnim programima za obradu fotografija u mogućnosti smo uspoređivati stanje histograma prije (sivi histogram – gore desno) i poslije promjene (crni histogram).

Ovo je fotografija s histogramom svih RGB kanala i kanala svjetline koji je zbroj vrijednosti RGB kanala. U crvenom kanalu došlo je do rezanja na desnoj strani (gubitak detalja/teksture u svijetlim dijelovima). U plavom kanalu pak imamo rezanje na suprotnoj strani (gubitak detalja/teksture u sjeni). Takvi problemi dovode do plošnih boja.. Za velika povećanja s bogatim tonskim prijelazima koristimo (ponovno i opet) RAW snimke koje čuvaju i mnogo više detalja nego što je to zgodno vidjwti na sRGB 8 bitnom monitoru kakvi su u domovima i uredima ili laptopima večine digitalnih fotografa, a prema kojima su podešene standardne krivulje i dinamički raspon pri obradi fotografija unutar fotoaparata.

Brzo ispravljanje fotografija (npr. pojačavanje kontrasta, uravnoteženje boja, određivanje sive točke) može se raditi i autmatskim ili ručnim podešavanjem nivoa (engl. levels). Neke vrste fotografija (tj. histograma) loše reagiraju na takve promjene, pa glede toga svojstva imamo nekoliko specifičnih tipova histograma:

Češljasti histogram

Češljasti histogram se pojavljuje kada je fotografija snimljena u 8 bitnom sRGB prostoru boja, a prizor je imao manji dinamički raspon od senzora fotoaparata. Fotografija je bila bez kontrasta (gore) i povećan joj je kontrast (dolje). Posljedica “rastezanja” podataka na širi gamut je posterizacija, tj. gubitak finih prijelaza. Taj hendikep se može ublažiti raznim tehnikama, kao što je npr. povećavanje dimenzija fotografije za 1 piksel i ponovno smanjivanje za 1 piksel ili zamućenjem s “Gaussian Blur” opcijom radijusa 0,1 ili rotacijom fotografije za 5 stupnjeva i vraćanjem natrag. Možda se i gubi malo na kvaliteti, ali tako se može sanirati posterizacija.

High key histogram

Histogram ima distribuciju tonova na desnoj strani.

Rezanje svjetlih tonova

Ovoj fotografiji može se pomoći jedino prebacivanjem u Lab prostor boja i zasićenjem jednoga kanala ili umetanjem drugog neba (ali to već spada u domenu foto-montaže), jer su svi detalji iznad 220-tog nivoa izgubljeni..

Rezanje tamnih tonova

Na ovoj fotografiji ekspozicija je bila određena da se nebo dobro eksponira, ali su izgubljeni svi detalji u sjenama. Ta pojava manje smeta nego izgorjeli svijetli dijelovi.

Mjesec

Ovakvi kontrastni motivi imaju također specifični histogram: “planina” na lijevoj (tamnoj) strani i malo ili veće “brdo” na desnoj (svijetloj) strani.

Histogran je pomagalo koje nam može mnogo reći o strukturi informacija koje sadrži pojedina fotografija, tako da ćete ga često sretati. Neki fotografi kažu da je jedan od najpraktičnijih izuma poslije svjetlonjera, dok drugi kažu da i nije tako potreban. Ja se slažem sa stavom prve grupe.

o

Cijeli dan ste proveli na terenu snimajući prekrasne motive. Kartice su vam prepune i jedva čekate da se bacite na obradu fotografija. Na monitoru fotoaparata se sve savršeno vidi, boje su briljantne, a na monitoru vašega računala nema ni traga intenzivnim bojama. Što se dogodilo? Možda vam je selektor prostora boja prebačen na Adobe RGB, a monitor računala može prikazati samo sRGB?

Digitalizacija fotografske tehnologije je proces koji je počeo 1981. godine pojavom fotoaparata Sony Mavica. Od tada do danas nastupile su revolucionarne promjene u tehnikama i pristupu. Neki su to svesrdno prihvatili, neki još pružaju otpor, no jedna stvar je neupitna – fotografija većeg formata je postala pristupačnija no ikad. U klasičnom procesu izrade fotografija veličine 100 x 70 cm bilo je potrebno malo dublje posegnuti u džep i imati ponekad debele živce pri objašnjavanju majstoru fotografu kakve ste boje zapravo Vi vidjeli. Može se reći da je danas kreativni proces nastajanja fotografije u vašim rukama, rukama autora.

Danas kupnjom HD televizora možete uživati u mnoštvu fotografija velikog formata ili čak imati na zidu kontinuiranu projekciju tisuća fotografija. Poželite li izraditi fotografiju velikog formata na papiru ili specijalnim medijima, kao što su platna s teksturom, dovoljno je otići u neki od servisa za ispis i voilà! – prekrasna fotografija prštavih boja krasi vašu sobu!

No je li sve tako jednostavno?

Jeste i nije, ovisno o vašim željama i nastojanjima.

Jednostavno je ako ste zadovoljni s automatskom preradom sRGB datoteke u CMYK ispis (Cyan – plava; Magenta -grimiz; Yellow – žuta; Key – ključna, tj. crna). Želite li raditi u Adobe RGB ili ProPhoto RGB prostoru boja ili možda CIE L*a*b* prostoru, tada je poželjno razumijevanje gamuta (gamut su sve boje koje neki uređaj ili medij može reproducirati.

Boje se definiraju kroz “prostor boja”. Ako su uređaji usklađeni prema prostoru boja, tada su boje koje se snimaju-reproduciraju-ispisuju podjednake (što je slučaj sa sRGB prostorom boja, koji je dogovoreni standard između proizvođača opreme: fotoaparat snima i prevodi RAW datoteke u sRGB, zaslon računala ih prikazuje kroz sRGB profil i pisač ih ispisuje prevodeći sRGB u CMYK). Kažemo da su boje konzistentne tijekom cijelog procesa.

Ali ako nisu usklađeni (npr. fotoaparat snima u AdobeRGB prostoru boja, a zaslon prikazuje sliku u sRGB prostoru boja, koji ima manji gamut, a pisač ispisuje u CMYK-u koji ima još manji gamut i  ima krivo podešeni modul za “mapiranje” boja (mapiranje je prevođenje boja u neki prostor užeg ili šireg raspona), vidjet ćemo različite boje. Ako je računalni program za reprodukciju fotografija namješten da “sažima” AdobeRGB na sRGB vidjeti ćemo jače boje na  zaslonu računala nego kad nema “mapiranja”.

Gornja ilustracija prikazuje gamut našeg vida (tzv. “potkova” vidljivog spektra), a trokuti i amorfni oblik prikazuju gamut raznih  prezentacijskih sustava. Nerazumijevanje prostora boja može dovesti do toga da radite s bojama koje ni jedan uređaj ne može prikazati, a ni ispisati. Tu problematiku rješavaju ICC profili i pretvorbu iz sustava u sustav (prostor boja) programi za obradu fotografija izvode prema našim željama, potrebama ili prema unaprijed podešenim vrijednostima. Za početak je najbolje namjestiti zapisivanje fotografija u vašem fotoaparatu na sRGB, jer je to standard koji može dati zadovoljavajuće rezultate. Oni koji žele više najbolje je da fotografije spremaju kao RAW datoteke ili da prouče kako rade pisači na kojima namjeravaju ispisivati fotografije i da način obrade boja prilagode ispisnom uređaju (zaslon računala pri tom može krivo interpretirati boje, jer je prosječni zaslon računala prilagođen prema sRGB načinu prikazivanja boja, a samo zasloni profesionalne kvalitete i cijene mogu prikazati veći raspon boja).

Digitalni fotoaparati mogu raditi u različitim prostorima boja: sRGB, AdobeRGB, no najbolje je bilježiti fotografije u RAW formatu, jer se kod pretvorbe može birati prostor boja po želji. Tehnologija obrade se razvija i ako ste još do prije nekoliko godina bili uvjeravani da je Adobe RGB prostor boja za profesionalce, danas je to ProPhoto RGB, a sutra će biti nešto treće.

Najuobičajeniji je 8 bitni sRGB. Razvijen je od strane Microsofta i drugih proizvođača početkom devedesetih za konzistentno prikazivanje fotografija na uobičajenim CRT (katodnim) računalnim monitorima i prihvaćen je kao standard u digitalnoj fotografiji i internetu, industriji monitora i televizora. Pokriva nešto više od trećine vidljivog spektra. Postoje i monitori koji prikazuju puno širi spektar (10, 12 ili 14 bitni koji mogu prikazati do 98% Adobe RGB prostora boja), no cijena im je (trenutno) mnogo viša od 8 bitnih sRGB monitora i koriste se u grafičkoj industriji.

Ovako izgleda motiv snimljen u prostoru boja Adobe RGB i prikazan na sRGB monitoru sa (lijevo) i bez transformacije (desno) u sRGB..

Fotografija koju gledamo na monitoru ili televizoru u sRGB prostoru boja ima širi gamut od iste fotografije ispisane na papiru ili otisnute offset postupkom. Uzrok tome je što monitor boje stvara miješanjem obojenog svjetla, a CMYK ispis ili tisak stvara boje miješanjem tuševa ili tiskarskih boja na nekoj manje ili više reflektivnoj podlozi (papiru). Najkvalitetniji papiri imaju specijalni visokoreflektivni sloj koji boje čini intenzivnijima. (Najočitiji primjer slabo reflektivnog papira su novine. Boje u novinskom tisku su mnogo manje izražajne nego u kvalitetnom tisku na kvalitetnom papiru).

Ova ilustracija pokazuje koliko se boje mijenjaju prelaskom iz sRGB prostora boja (lijeva strana) u CMYK prostor boja (desno). Gamut CMYK-a je manji od gamuta sRGB-a, pa su boje izgubile intenzitet. Problem je plava, ljubičasta, smeđa i pastelne boje.

Svaki prostor boja i tehnika prikaza (ispisa) ima svoje prednosti i mane:

• CMYK može na papiru prikazati jaču žutu od npr. sRGB monitora, ali mu ljubičasta, smeđa i pastelne boje baš ne idu od ruke. Radite li pripremu fotografija za tisak ili CMYK pisač, poželjno je tim bojama ( kao i boji tena i sive tonove) prekontrolirati kakve postotke CMYK boja imaju i prilagoditi ih pomoću tablica Atlasa boja da biste dobili to što tražite. Uz to u tablicama možete vidjeti kako se zasićenje i nijansa boja na mat papirima razlikuju od zasićenja na sjajnom papiru ili na papirima s visokoreflektivnom površinom (nekima ta reflektivnost vremenom oslabi i požute);

• sRGB je nenadmašan u Webu jer većina ljudi nema ugođene monitore. Također je bolji za internetske foto-servise ili foto-servise u prodajnim centrima. Bolji je i za sRGB pisače koji imaju 4 boje.

• Za kvalitetan ispis pripremajte fotografije u ProPhoto RGB, Lab ili AdobeRGB prostoru boja, a ako trebate ispis manje kvalitete spremite datoteku u sRGB prostoru boja. (To se bez problema može uraditi u Photoshopu: Image > Mode > Convert to Profile). Ako se prostor boja ne izmjeni za web ili lošije pisače, zasićene boje biti će prigušene. Nije uputno iz sRGB prostora boja prebacivati u Adobe RGB jer će se smanjiti kvaliteta.

Ovo je odgovor u grubim crtama na pitanje zašto je WYSIWYG* WYGIWYS, tj. zašto “to što vidiš, to i dobiješ” postaje “to što dobiješ, to i vidiš”. o

*(WYSIWYG ? “what You see is what You get” – “to što vidiš to i dobiješ”, kratica koja označava nastojanje u stolnom nakladništvu da to što vidimo na kompjutorskom monitoru (pripremi) vidimo i na ispisu ili tisku i obratno)

Ove kratice koje određuju tip senzora digitalnog fotoaparata mnoge od nas navode na pitanje koji je senzor bolji. Ako k tome dodamo i različite dimenzije (površine) senzora koje mogu biti od nekoliko kvadratnih milimetara do nekoliko tisuća kvadratnih milimetara, broj mogućnosti koje su nam proizvođači ponudili postaje zbunjujući.

CCD senzori su prije pet godina slovili za tehnologiju vrhunskih profesionalnih sustava jer kreiraju sliku visoke kvalitete s manje šuma, ali su zato osjetljivi na tzv. blooming tj. prelijevanje viška energije. CMOS senzori su bili cijenjeni zbog praktičnosti proizvodnje i primjene jer troše i do 100 puta manje energije za svoj rad i jeftiniji su za proizvodnju (može ih proizvesti bilo koja standardna proizvodna linija koja proizvodi čipove za elektronsku industriju). Danas se polako gube razlike i svjedoci smo toga da se CMOS tehnologija nalazi i u vrhunskim profesionalnim fotoaparatima, a i CCD senzori manje troše, a cijena im svima pada. Fuji je svojim superCCD-om privukao fotografe vjenčanja jer ima prošireni dinamički raspon (ali mu je razlučivost manja jer ima dvostruke piksele, pa s 6 + 6 MP  interpolacijom (umetanjem srednjih vrijednosti) stvara 12 MP) , a Foveon senzore u svoje fotoaparate implementira jedino Sigma. Foveon senzor ima odlične boje, no nedostaje mu monokromatskih detalja. To su neki od osnovnih tipova senzora.

Tri tipa senzora:

1. Bayer mozaik – senzor s RGB – filterima, dvostruko je više zelenih piksela;
2. superCCD – FujiFilm – senzor s dvije veličine svjetlo-osjetljivih piksela. Manji R-piksel za svjetlinu i veći S-piksel s bayer mozaikom za boju – rezultat: veća dinamika;
3. Foveon senzor – senzor koji oponaša film. Svaki piksel ima RGB filter, kao što film ima tri sloja – rezultat: ljepše boje.

Svaki sustav ima neke prednosti i neke nedostatke. Svaki sustav je koncipiran da daje neki optimum između uloženog i dobivene kvalitete. Najbitniji parametar je da li sustav prerađujući podatke iz senzora radi dobre, tj. lijepe fotografije. Danas je presudno znanje kako obraditi podatke koje je senzor zabilježio, a kvalitativno (i cijenovno) su fotoaparati podijeljeni u tri razreda: kompaktni, DSLR i srednje-formatni digitalni fotoaparati.

Kako tehnologija napreduje, na tržištu se pojavljuju sve savršenija tehnološka rješenja koja omogućuju izradu sve boljih fotoaparata, koji rade sve bolje fotografije. Jedini problem je u tome tko će to sve potrošiti (čitaj: kupiti), pa se svako malo na tržište izbacuju novi modeli fotoaparata s različitim kvalitativnim ili kozmetičkim poboljšanjima. Ako ste od onih generacija koje su radile na film onda znate da, ako ste htjeli veću razlučivost (bolju oštrinu, više detalja) morali ste nabaviti bolji objektiv i sporiji film (film niže osjetljivosti, tj. manje zrnatosti).

Danas kad kupujete fotoaparat morate imati na umu da senzor nećete moći zamijeniti za bolji (s više megapiksela) ili s većom površinom, makar je tijelo fotoaparata još dobro očuvano. Razlog tome je da se uz senzor u fotoaparatu nalazi još niz drugih pratećih komponenti, pa je zamjena svega toga neisplativa. Stoga kod kupnje treba dobro promisliti ili igrati lutriju i eksperimentirati.

Mali ili veliki senzor?

Cijena senzora rapidno raste kako mu rastu dimenzije. To je stoga što se senzori proizvode na tzv. waferu – “keksu”. Na jednom waferu se može proizvesti određeni broj čipova. Čim je senzor veći, manji broj ih stane na jedan wafer. Tome treba dodati da neki senzori na waferu nisu ispravni, pa se moraju eliminirati (jedan veliki neispravni senzor je kao deseci neispravnih manjih senzora).

Profesionalni fotoaparati imaju visokokvalitetne velike senzore. Budite oprezni kod nabavke starijih modela jer nije sve u velikom senzoru. Stariji modeli digitalnih fotoaparata imaju sporije procesore koji obrađuju podatke koje isporučuje senzor, a također imaju i kompliciranije algoritme kojima treba mnogo više vremena za obradu podataka. Današnji modeli imaju vrlo napredne tehnologije obrade podataka koje senzor isporučuje i mnogo brže rade.

Glavni razlog zašto se rade mali senzori je njihova cijena. To je pokrenulo i minimiziranje fotoaparata i objektiva. Objektivi su najoštriji u centru, pa je lakše izraditi objektiv za manji senzor. Veliki senzori rezervirani su za profesionalne fotoaparate i velike formate ispisa ili kvalitetni tisak. Veliki senzori visoke razlučivosti zahtijevaju vrhunsku optiku jer iskorištavaju svu definiciju koju neki optički sustav može dati. Prednost velikih senzora je veća dinamika i manji šum.

Dinamički raspon i šum

Mali senzori imaju mali dinamički raspon. Približno 1:256 (8 bita, dinamički raspon 8 EV). Zato su portreti snimljeni kompaktnim fotoaparatom pri jačem svjetlu lišeni finih tonalnih prijelaza i detalja, a pri slabom svjetlu mali senzori imaju visoku razinu šuma (šum je nepostojeća informacija, tj. ako nema dovoljno svjetla senzor će “iskonstruirati” virtualnu sliku na temelju nepotpunih podataka koje je dobio i vlastite “tamne buke” koju proizvodi u praznom hodu).

Neki DX ili APS senzori imaju dinamiku od cca 1:1024 do 1:4096 (10 – 12 bita, dinamički raspon 10 – 12 EV), a neki senzori punog 35 mm formata (24 mm x 36 mm) imaju dinamiku do 1:16384 (14 bita, dinamički raspon 14 EV). Mali senzori kompaktnih fotoaparata imaju manji dinamički raspon (npr. 8 bita, dinamički raspon 8 EV) i mogu zabilježiti do 16.777.216 nijansi boja (s tonskim rasponom od 256 nivoa u tri kanala osnovnih boja), a fotoaparat s velikim senzorom s 4.398.046.511.104 potencijalnih boja (s tonskim rasponom od 16384 nivoa).

To u praksi znači da su veći senzori u stanju zabilježiti fotografije s manje spaljenih detalja, ljepšim bojama i boljom definicijom. (Postoje i fotoaparati s malim senzorima koji mogu zabilježiti veliki dinamički raspon no to čine tako da rade višestruke ekspozicije koje kasnije kombiniraju u jednu fotografiju. To nije ista kvaliteta kao kad je fotografija produkt obrade iz jedne snimke.)

Dinamika senzora je mogućnost senzora da zabilježi određeni raspon kontrasta (od najsvjetlije točke do najtamnije točke). Fotografiramo li pejzaž i na fotografiji je nebo bez detalja (oblaci bijeli,  ”spaljeni” – bez finih prijelaza i detalja) tada kažemo da prizor ima višu dinamiku od mogućnosti senzora. Dinamika se izražava rasponom u EV (EV = ekspozicijska vrijednost (engl. exposure value); koristi se kao oznaka intervala kod otvora zaslona, brzine zatvarača ili ISO osjetljivosti. Svaki slijedeći korak ka većem otvoru zaslona ili manjoj brzini zatvarača ili višoj ISO vrijednosti daje dvostruko svjetliju sliku. Prizor dinamičkog raspona 10 EV je 1024 puta svjetliji od prizora raspona 1 EV).

Ljudsko oko može percipirati raspon od 24 EV ili 1:16.777,216 (24 bita). Postoje različiti podaci koji je dinamički raspon filma. Neki autori kažu 17 EV negativ film, a 12 EV dijapozitiv film (slide). Raspon negativa jeste velik, ali ga ometaju mnogi faktori – razlučivost i kvaliteta skenera, tekstura foto-papira, ogrebotine i sl.

Veći senzor ima viši uporabivi ISO

Svaki senzor ima mrežu od više milijuna osjetila koja su osjetljiva na svjetlo. Nakon što fotoni padnu na osjetilo proizvede se el. struja koja se zatim pojačava u pojačalima i šalje na daljnju obradu. To pojačavanje možemo podesiti tako da povećamo ISO osjetljivost na fotoaparatu. Mana toga je da se s korisnim podacima pojačava i šum (šum je informacija koju je proizveo senzor, a da nije bio potaknut svjetlom). Dobro je isprobati ili proučiti testove na koji način pojedini fotoaparati interpretiraju visoki ISO. Suvremeni algoritmi u računalnim programima za obradu fotografija izvlače veliku količinu informacija koje su do nedavno bile skrivene, tako da se savjetuje snimati u RAW formatu i sačuvati fotografije bez obzira na visoku razinu šuma, jer su algoritmi prepoznavanja slike iz informacija koje je senzor proizveo sve bolji.

Mali senzor ISO 1600, izrez 1:1  (1 piksel na fotografiji = 1 piksel na monitoru).

Veliki senzor ISO 2000, izrez 1:1  (1 piksel na fotografiji = 1 piksel na monitoru).

Pikseli: brojnost i veličina

Broj piksela također povisuje cijenu. Pikseli na malim senzorima su puno manji (2,6 – 3,4 mikrona) od piksela na većim senzorima (DSLR 6,8 – 10 mikrona). Ako se na istim dimenzijama senzora povećava broj piksela to ne mora značiti da će fotografije biti kvalitetnije. Povećanje razlučivosti senzora mora biti popraćeno i povećanjem razlučivosti objektiva koji će “ispisivati” sliku. U protivnom se dobiju čudne kombinacije, pa nije rijedak slučaj da se povećanjem broja piksela jedino povećala cijena fotoaparata i glad za megabajtima na memorijskoj kartici i računalu, što rezultira usporavanjem čitavog sustava.

Kvaliteta i veličina ispisa određuje broj megapiksela koji su vam potrebni, a optimum je: 3 MP za fotografije na papiru veličine 15 x 20 cm; 6 MP za 20 x 30 cm; 12 MP za 40 x 60 cm itd.

Iz dobro definiranih, oštrih piksela, snimljenih većim senzorima, moguće je izraditi i veće formate, ili nadograditi rezoluciju bez većih gubitaka kvalitete. (kad se fotografija tiska za visokokvalitetne magazine, RIP (raster image processor) uzima prosjek od 3-4 susjedna piksela da bi izračunao veličinu jedne rasterske točke, a ink-jet printeri to rade s još većim tolerancijama).

Mali senzori pate od povećanog šuma, male dinamike i smanjene osjetljivosti. Osim toga imaju i problem difrakcije koja smanjuje razlučivost pri malim otvorima zaslona. Otvor zaslona pri kojemu se pojavljuje difrakcija, koja značajno slabi oštrinu i kontrast slike koja dolazi na senzor, proporcionalan je veličini senzora. Kreće se oko f/16 – f/22 za puni 35 mm format, f/8 – f/10 za APS senzore i samo f/4 za male senzore dijagonale 11 mm kod kompaktnih fotoaparata. To je razlog zašto na kompaktnim fotoaparatima nema otvora zaslona manjeg od f/8.

Veliki senzori imaju druge probleme s brojem piksela. Ako je razlučivost objektiva viša od razlučivosti senzora pojavljuje se Moiré, česta pojava kada snimamo mrežaste strukture. To se ispravlja s anti-aliasing (filter niske propusnosti) filterom koji uzrokuje blagu zamućenost na fotografijama svih DSLR-a i povećava cijenu fotoaparata. Neki proizvođači stavljaju jače, a neki slabije filtere ili svjetlo-osjetljive elemente postavljaju što bliže jedne drugima.

Želite li izrađivati male fotografije ili gledati fotografije na HD televizoru (razlučivosti 1920 x 1080 px) ili kompjutorskom monitoru, možete se prepustiti obilju kompaktnih modela s minimalnom razlučivosti od 6 MP (megapiksela). Želite li izrađivati veća povećanja do cca 30 x 40 cm (ink-jet do 50 x 70 cm), opredijelite se za DSLR s APS senzorom od 10 – 12 MP. Za dvostruko veća ili čak “računalno napumpana” povećanja investirajte u tzv. Full-frame DSLR s 24MP (cijelo-formatni jednooki refleksni fotoaparat) i kvalitetne objektive.

o

Dof (engl. depth of field) - kod nas pojava poznata kao dubinska oštrina, nešto je što je većina ljubitelja fotografije upoznala kroz svoj rad. Nekima se dubinska oštrina događa slučajno, a neki “dofaju” s predumišljajem. Znalačko korištenje dubinske oštrine može uvelike poboljšati izražajnost fotografije. Za kontroliranu dubinsku oštrinu nije dovoljno samo mijenjati otvor zaslona. Važna je i žarišna duljina objektiva, veličina senzora (tj. filma), udaljenost objekta kojega želimo izoštriti od pozadine i boke objektiva.

Oštrina je pojava jasnih rubova na objektima snimanja. Najveća oštrina može se dobiti samo na jednoj jedinoj udaljenosti, svi ostali objekti prizora su manje ili više neoštri. Naš mozak adaptira oštrinu naših očiju automatski i kontrolira oči da izoštravaju samo ono na što usmjeravamo pažnju. Dubinsku oštrinu oka možemo mijenjati. Ako je neki tekst bolje osvijetljen, šarenica oka će zatvoriti otvor kroz koji ulazi svjetlost i mi možemo vidjeti oštrija slova kad čitamo knjigu pri jačem svjetlu. Većina objektiva je optimizirana da daje najveću oštrinu kad se otvor zaslona (blenda) zatvori za jedan do dva koraka (ako je maksimalni otvor objektiva F:2,8, taj će objektiv davati oštriju sliko kod F:3,5 ili F:4, a najoštriju kod npr. F:8). Ako se otvor zaslona zatvara više od f:10 (za 10 Mp APS-C senzore) doći će do pojave difrakcije (ogiba) svjetlosti pa će cjelokupna slika postajati lagano neoštra i slabijeg kontrasta (makar je dubinska oštrina veća).

Tri različite dubinske oštrine postignute pri istoj žarišnoj duljini i istoj udaljenosti objekta i fotoaparata, a primjenom različitih otvora zaslona: lijevi segment F:22, srednji segment F:11 i desni segment F:3,2.

Povećani prikaz istog motiva snimljenog s različitim otvorima zaslona: F:22, F:11 i F:3,2. Vidljivo je blago zamućenje i gubitak kontrasta na F:22, a na F:3,2 neoštrina većeg intenziteta i pomak boje na purpurnu. Najoštrija je snimka pri F:11. Na snimkama nije primjenjeno softversko izoštravanje.

Zamućenja kod makro fotografija mogu pomoći usmjeravanju pažnje na važne detalje prizora jer se naša pažnja spontano usmjerava na oštre dijelove prizora.

Kod kompaktnog fotoaparata dubinska oštrina je pri istoj oznaci otvoru zaslona prividno veća, pa je nemoguće zamutiti pozadinu kao kod DSLR fotoaparata. Lijek za ometajuću pozadinu je umetanje kartona jednolične boje iza motiva.

Dubinska oštrina je pojava kod koje se polje prividne oštrine proteže bliže odnosno dalje od fokusne točke, a to se može kreativno koristiti u fotografiji. Dubinska oštrina uvelike ovisi o otvoru zaslona i žarišnoj duljini objektiva. Ako je žarišna duljina objektiva manja, dubinska oštrina biti će veća, pa je širokokutnikom od 16mm moguće zabilježiti na jednoj snimci oštrinu od 1m do beskonačnosti, dok će isti prizor snimljen teleobjektivom od 200 mm imati dubinsku oštrinu od 180 m do beskonačnosti). Dubinska oštrina nekog prizora na fotografiji snimljenoj kompaktnim fotoaparatom koji ima mali senzor s 10 Mp (megapiksela) biti će veća nego fotografija snimljena ekvivalentnim kutem snimanja na senzoru veće površine (npr. aps-c) s 10 Mp. Velika je razlika u postizanju zadovoljavajuće dubinske (ne)oštrine između kompaktnih i DSLR fotoaparata.
Većina kompaktnih fotoaparata ima mali senzor (mnogo manji od prosječnog DSLR senzora. Npr. jedan od većih kompaktnih senzora je 1/8″ dimenzija 7,176 mm x 5,319 mm i ima površinu od ca 38 kvadratnih milimetara, za razliku od APS-C senzora DSLR-a dimenzija 23,7 mm x 15,7 mm koji ima površinu od ca 372 kvadratna milimetra, tj skoro deset puta veću).

Faktor izreza senzora digitalnih fotoaparata (engl. crop faktor) je broj koji pokazuje koliko puta je senzor manji od punog formata senzora veličine 36 mm x 24 mm. Faktor izreza i žarišna duljina (izražava se u milimetrima) određuju vidni kut koji će se zabilježiti na senzoru (filmu), pa se na kompaktnim fotoaparatima koriste zoomovi od npr. 5 mm – 100 mm, što je ekvivalent kod 35 mm DSLR-a od 28 – 560 mm.

Veličine senzora različitih formata u odnosu na format 35 mm

Čim je senzor manji prividna dubinska oštrina se povećava (tj. za istu veličinu objekta u kadru na fotoaparatu s većim senzorom ili filmom, potrebno je uzeti objektiv veće žarišne duljine što rezultira puno plićim poljem dubinske oštrine). Zato je nemoguće kompaktnim fotoaparatima dobiti pozadinsko zamućenje istog intenziteta kao kod DSLR-a., Za portrete je dobro da objektiv kompaktnog fotoaparata ima što veću žarišnu duljinu (oni s velikim rasponom zooma to i imaju) jer je i kod snimanja portreta poželjno da se subjekt izdvoji zamućivanjem okoline. To znači da se kod snimanja portreta udaljite od subjekta i podesite objektiv na veću žarišnu duljinu. Subjekt smjestite podalje od zidova ili drugih predmeta i primijenite veliki otvor zaslona (f:2,8 ili veći).

Dubinsku oštrinu kontroliramo i otvorom zaslona (veliki F broj = velika dubinska oštrina). Snimamo li širokokutnikom dubinska oštrina biti će dobra i kod velikih otvora zaslona. Najmanja dubinska oštrina je na teleobjektivima i makro objektivima (kod ekstremnih makro objektiva iznosi samo 0,048mm).

Jedna od pojava oko koje se vode mnoge polemika je i tzv. boke (engl. Bokeh) objektiva. Riječ dolazi od japanske riječi bo-ke što znači “estetska kvaliteta neoštrine”, pa se za pojednostavljivanje u fotografskim krugovima udomaćio izraz boke. Tako neki objektivi stvaraju neoštrinu finih prijelaza pa ih se smatra objektivima dobrog bokea, dok se kod drugih stvaraju manje ili više oštri ili purpurno obojeni rubovi koji odvlače pozornost od glavnog motiva, što je loša osobina. Boke se može popraviti malim zatvaranjem zaslona objektiva.

Boke pri F:16 i F:3,2; objektiv 200mm; Senzor punog formata 35 mm

o

Fotografija pčele: Lidija Novak – Lolo

Nastavno na nedavni članak o Tilt & Shift objektivima i njihovim jeftinijim inkarnacijama u obliku Lens baby objektiva odlučio sam malo zaroniti u dubinu interneta i provjeriti da li postoji neka vrsta simulacije tilt and shift fotografije.

Simulacija u ovom slučaju nikako nema negativan aspekt u priči već naprotiv konstruktivnu ideju kako uz pomoć recimo Photoshop alata dobiti T&S efekt na fotografijama bez upotrebe skupocjenih objektiva. Raznim imaging aplikacijama danas riješavamo bez problema efekte obrušavajućih linija kod arhitekturne fotografije, HDR fotografije, dakle sve efekte koje postižemo dodatnom opremom ili dodatnim fotografiranjima vrlo jednostavno se mogu simulirati Photoshopom.

Krenimo redom.

Kako se ovdje radi o simulaciji prividnih minijatura prvo i najbitnije je odabir fotografije. Dakle, fotografija snimljena sa povišene točke koja gleda prema nekoj urbanoj sredini je idealna. Ja ću upotrijebiti fotku koju sam snimio prošle godine tokom afričke avanture.

Nakon što sam fotografiju otvorio u Photoshopu te joj eventualno podesio boje i ostalo što me je smetalo palim Quick mask mode. To radim pritiskom tipke Q ili odabirem ikonu s Toolbar izbornika. Nakon toga odabirem Gradient alat pritiskom na tipku G ili odabirom s izbornika. Pritom gradijent mora biti refleksnog oblika, odnosno odabirem četvrti gradijent stil s lijeva.

Povlačim okomitu liniju gdje mi početak te linije označava sredinu fokusa na slici, a završetak linije mi je završetak fokusne udaljenosti (taj dio već nije izoštren). Za ovaj primjer ću povući liniju od prednjeg kotača desnog terenca pa sve do parkiranih vozila iznad njega, a ispred zgrade kraj ceste.

Pritiskom na Q izlazim iz Mask moda te mi ostali nemaskirani bio bude označen selekcijom kao na slici niže.

Krećem s konkretnim efektima. S padajućeg izbornika Filter odabirem Blur i Lens Blur efekt.

Nakon toga mi se otvara prozor sa opcijama Lens Blur filtera. Inicijalne postvake će zadovoljiti većinu potreba. Ja sam u ovom slučaju smanjio radijus sa vrijednosti 15 na vrijednost 10 kako bi smanjio efekt zamućenja. Slobodni ste igrati se njima dok ne dobijete traženo zamućenje ostatka slike.

Kad postignem traženi rezultat klikam OK, izlazim iz Lens Blur opcije te pritiskom CMD+D (na windowsima CTRL + D) odznačim selektirani dio.

Slijedeći trikovi služe kako bi poboljšao efekt minijature. Kako su manje više svi modeli i manji elementi jače obojani ono što sad radim je otvaranje Hue/Saturation opcije. To radim pritiskom CMD + U (CTRL + U) ili Image > Adjustment > Hue/Saturation

Slijedi dizanje saturacije. Pripazim da mi je aktivirana opcija Master te pomićem klizač Saturation na neku vrijednost, recimo +40.

Slijedeći trik su krivulje. Otvaram opciju krivulja CMD + M (CTRL + M) ili Image > Adjustments > Curves.

Koristim vrlo sitne pomake u obliku slova S kako bi dignuo kontrast. Pritom pazim da ne korisitim prevelike pomake. U nekim minijaturama ova opcija i neće biti potrebna.

Gotovo :)

Svjetlost iz različitih izvora ima različitu boju (ili temperaturu boje). Moguće je kontrolirati obojenje izvora svjetla obojenim filterima i sličnim pomagalima i postizati dojmljive efekte. Pripremili smo mali reportažni vodič.

Najpraktičniji izvor svjetla kojemu možemo kontrolirati boju je bljeskalica. Bljeskalicu možemo koristiti za razne efekte koji se na drugačije načine ne mogu postići. Bljeskalica je jako praktična za rad na terenu jer je lagana i može se pričvrstiti na razne načine (na fotoaparat, na stativ, na drvo ili bilo koji drugi predmet). Poželjno je koristiti bljeskalice kompatibilne s Vašim fotoaparatom jer mnogi proizvođači danas ugrađuju sustave za daljinsku bežičnu kontrolu bljeskalice u fotoaparat. To je izuzetno praktično i mi se sami nerijetko iznenadimo efektima koji se mogu postići.

Za odlazak na teren poželjno je imati pri ruci samoljepivu traku, gumice, kvačice, dosvjetljivaće i difuzore (papir, paus, folije), čokoladu (čokoladu pojedete, a aluminjsku foliju koristite za razne efekte dosvjetljivanja), bombone umotane u prozirne obojane folije (bombone pojedete, a foliju stavite preko glave bljeskalice), a kada ste vani u šumi ili na livadi ponesite i repelente protiv krpelja i komaraca (dobro je i čisto lavandino ulje).

Za potrebe našeg eksperimenta koristili smo bežičnu bljeskalicu smještenu na takozvani gorila stalak koji se može pričvrstiti na bilo koji objekt u blizini. Bljeskalica je radila u difuznom modu, a preko nje smo stavili dio obične obojane folije kako bi dobili bljesak u boji. Ako su predmeti svjetliji (npr. bijeli) reflektirati će više obojenja, dok će se na obojenim predmetima (npr. lišće) pomiješati njihova prirodna boja i boja bljeska. Budući da snaga svjetla pada s udaljenošću, udaljeniji predmeti su i sve manje obojeni. Moguće je koristiti i više bljeskalica s različitim bojama, ili kombinirati umjetnu rasvjetu po ulicama ili kućama (a i njih se može prekriti obojenim folijama) pa će se boje njihovih svjetala mješati i proizvoditi zanimljive efekte (mogućnosti za igru su beskonačne – farovi automobila, male LED svjetiljke itd.).

Intenzitet i veličina obojenog područja regulira se otvorom zaslona-blende kojom određujemo osvjeteljenje prednjeg plana, brzinom zatvarača kojim reguliramo osvjetljenje pozadine i kontrolom snage bljeska na bljesaklici (ako ima tu mogućnost).

Poželjno je bljeskalicu odvojiti od fotoaparata da se sjenama naglasi tekstura objekata koje fotografiramo. To će doprinjeti dinamici prizora i fotografija će biti daleko sadržajnija nego da smo bljeskalicu upotrijebili s fotoaparata. Bljeskalicu možemo smjestiti u rupe, ulegnuća, puknuća, brazde u kamenju i stijena, između stijena, iza stabala, itd. Starije bljeskalice posjeduju i mikro utikač koji se može produžnim kabelom spojiti na fotoaparat (ili dodatak koji se stavlja na hotshoe fotoaparata).

Primjena različitih filtera na bljeskalici. Bljeskalica unutar pukotine u stijeni. Osvjetljenje pozadinskog plana različitim filterima na bljeskalici.

Bljeskalica skrivena iza stabla.

Kombiniranje umjetne rasvjete i bljeskalice s filterom.

Nezemaljski prizori pred oluju.

“Independence day” nad Međimurjem

Žito bez lovca

Fotografije: Tomislav Buza, Milivoj Kuhar, Lidija Novak.

…..

Ako se malo dublje zagledamo u naša fotografska ostvarenja ili ako nam netko naruči veća povećanja, možda ćemo primjetiti purpurne obrube na nekim dijelovima fotografije. Takve greške zovu se kromatske aberacije. Kromatska aberacija, ili akromatizam, je greška kod koje objektiv ne izoštrava sve boje u istoj točki. Cijena objektiva uvelike ovisi i o tome na koji način su korigirane kromatske aberacije. Pri izboru objektiva poželjno je proučiti njegove kromatske karakteristike.

Objektiv koji je korigiran samo za jednu boju (valnu dužinu) zove se monokromat (u uporabi su u proizvodnji čipova i drugdje gdje je potrebna jednobojna svjetlost).Većina objektiva za fotografiju je korigirana za puno širi spektar boja da bi se postigla što bolja ukupna oštrina. Ti se objektivi nazivaju akromati.

Najočitija aberacija (zastranjenje) je longitudinalna kromatska aberacija (LCA). Kod monokromata je fokusna duljina samo jedna, a kod akromata svaka valna dužina svjetla (boja) ima različitu fokusnu duljinu pa se na fokusnoj plohi (filmu, senzoru…) pojavljuju obojani rubovi (fokus plave boje je ispred plohe, fokus zelene je na plohi (tj. slika je izoštrena) dok je fokus crvene iza plohe), što rezultira neoštrinom (sl. 1). Longitudinalna aberacija se može umanjiti smanjenjem otvora blende.

sl. 1 – s lijeve strane je korigirani objektiv, a s desne nekorigirani

Kod digitalnih fotoaparata postoje još i obojenja koja su posljedica konstrukcije senzora. Ispred senzora se nalazi visokoreflektivan blokator infracrvenog svjetla pa se između njega i senzora mogu pojaviti višestruke refleksije. Mikro leće na senzoru također mogu imati same po sebi kromatske aberacije. Anti-moire filter i interpolacija stvaraju svoje pogreške. Kod CCD senzora prisutan je i tzv. blooming odnosno prelijevanje naboja između piksela prilikom dugih ekspozicija.

Aberacije se pojavljuju u većem intenzitetu na rubnim dijelovima fotografija i umanifestiraju se kao komplementarna obojenja na suprotnim stranama objekta (crveno-cyan, plavo-žuto, purpurno-zeleno).

Postoje različiti načini korekcije, a koji ćemo odabrati ovisi od vrste aberacije i veličine fotografije. LCA, purpurni i plavi rubovi se mogu smanjiti smanjenjem otvora zatvarača. U puno slučajeva aberacije se mogu smanjiti eksponiranjem prema svjetlijim djelovima. TCA se može smanjiti softverski ili boljim objektivom. Fiksni objektivi manje pate od TCA nego jeftiniji zum objektivi. Konverteri za povećanje žarišne duljine uglavnom proizvode velike aberacije. Ako se rade panorame od više snimaka potrebno je prilikom snimanja raditi veće preklope pa se koriste centralni dijelovi snimke na kojima je aberacija manja.

Sl. 2.  Shematski prikaz uzroka kromatske aberacije i neke metode korekcije

….

Za ovaj eksperiment uzeo sam 15 RAW fotografija raspona ekspozicije od -13 do 13 EV. Alatka kojom sam radio HDR sliku je Photomatix Pro kojeg možete nabaviti po cijeni od svega $99 što je za ovakve rezultate vrlo niska cijena.

Nakon učitavanja 15 fotografija slijedilo je podešavanje raspona ekspozicije. Kako su neke fotografije bile krivog raspona bilo je potrebno ručno podešavanje vrijednosti. Dakle, kako sam i naveo maksimalna vrijednost je 13 EV pa ide prema 0 gdje je dobro eksponirana i spušta se na vrijednost -13 EV kao najkraće eksponirana fotografija.

Nakon nepunih minutu vremena Photomatix izbacuje HDR fotografiju koja na prvi pogled izgledao kao promašen slučaj. Naime, fotografija je u potpunosti tamna, crna, osim dijelova neba koji su sivi. Iako izgleda kao prazna fotka, ona ima toliko mnogo informacija da jednostavno još ne postoji takav uređaj, monitor, ekran koji bi mogao to prikazati. Da bi tu fotografiju prilagodili našem uređaju, odnosno “uljepšali” da oku bude ugodna potrebno je na nju primijeniti Tone mapping.

Po uključenju izbornika Tone mapping umjesto crne neugledne HDR snimke prikazuje nam se konačno ono što želimo vidjeti, HDR oku ugodan. No, priča ne staje ovdje. Sad je na toj fotografiji potrebno napraviti tzv fine tunning, odnosno ručno podešavanje određenih postavki da nam fotografija postane oku ugodna. Neki opčeniti postulati i smjernice kako se podešavaju HDR postavke ne postoje, bitno je ono što mi želimo dobiti našom fotografijom, u nekim slučajevima to je veća zasićenost boja, negdje su jako izraženi detalji, negdje se igramo crno bijelim HDR-om. Na ovom primjeru želim dobiti i detalje i ugodne boje.

Za dobivanje svoje idealne fotografije koristiti ću opciju Details Enhancer. Pošto je fotografija sama po sebi dovoljno bogata bojom ono što želim dobiti je mrvicu dignuti zasićenje boje, bez pretjerivanja te naglasiti detalje na njoj. Ni u kom slučaju ne želim izgubiti osjećaj realnosti na njoj. Ok, možda mrvicu nerealno, ali ne previše :). Postavke koje podešavam su Luminosity na +5. Strength dižem na 75%, Colour Saturation na 65%, White Clip 4,305 i Black Clip 1,140. Kako dižem Luminosity, Strength i Clipping tako izražavam detalje.

Sad imam na raspolaganju 48 bitni HDR snimak kojeg spremam u 16 bitni TIFF format i otvaram u Photoshopu za daljnju obradu. Osim Photoshopa možete koristiti i GIMP koji je open source i pronalazi sve više sljedbenika (uključujući i mene).

Ispod se nalazi HDR snimka nakon daljnje obrade Photoshopom. Ono što sam radio je prebacivanje u Lab profil, Unsharp maska na Lightness kanalu, podešavanje krivulja i mrvicu Shadows-Highlights opcija.

Ispod je RAW fotografija nakon obrade u Photoshopu, razlike nisu velike, ali vidljive.

Mnogi od nas se pitaju koji od formata digitalnog zapisa fotografija upotrijebiti za fotografije koje snimamo. Ispravno namještanje tog parametra najviše ovisi o tome koja je namjena fotografije koju je potrebno obraditi i memorirati.

Ispisna veličina fotografije također je faktor koji utječe na odabir formata zapisa, kao što je i veličina memorijske kartice kojom trenutno raspolažemo i ralučivost senzora u fotoaparatu i još bi tu mogli nabrajati druge faktore što bi nas odvelo u nepotrebno kompliciranje problema.

Osnovna pravila koja su se potvrdila u praksi su slijedeća:

JPG (JPEG) koristimo kad radimo manja povećanja, kad su fotografije namjenjene za prezentacije ili web stranice, za gledanje na monitoru ili televizoru, te kad je potrebna brzina i kad smo ograničeni kapacitetom memorijske kartice.. JPG je tzv. lossy format, tj. prilikom obrade se smanjuje kvaliteta izvornih podataka iz senzora i ta promjena kvalitete tj. degradacija je nepovratni proces. Bolje je koristiti postavku Fine ili HQ, tj. najkvalitetniju obradu, kako bi dobili maksimalnu kvalitetu fotografija u JPG formatu. (Na većini digitalnih fotoaparata može se regulirati razlučivost i kvaliteta JPG-a. Ako namjeravamo koristiti fotografije za računalne aplikacije – web stranice, prezentacije ili za manji ispis, a limitirai smo kapacitetom kartice – bolje je smanjiti razlučivost i fotografirati u najboljoj kvaliteti JPG obrade, nego obrnuto.
Najveća prednost JPEG-a (JPG-a) je univerzalnost i raširenost primjene. Sve platforme podržavaju JPG format zapisa.

TIFF je format za ispis i tisak visoke definicije boja. Neki digitalni fotoaparati imaju mogućnost obrade i zapisa u TIFF formatu. TIFF predstavlja standard u grafičkoj industriji. Najveća prednost TIFF-a je što se, kao i JPG može koristiti na svim računalnim platformama i svim programima za obradu fotografija. To je format u kojem su fotografije obrađivane prema postavkama na fotoaparatu (kontrast, zasićenje boja, oštrina, balans bijeloga itd.), pa su nepovratno izgubljeni izvorni podaci koje je senzor fotoaparata zabilježio. TIFF datoteke su najveće od ova tri formata i stoga TIFF nije nimalo praktičan za uobičajene uporabu. Memorijske kartice postaju premalene vrlo brzo, a i obrada na računalu je sporija.

Postoje i mnogi drugi formati zapisa digitalnih slika, no u digitalnim fotoaparaatima ova tri formata su uobičajena. Mnogi kompaktni fotoaparati nemaju mogućnost RAW i TIFF zapisa, no većina ih ima mogućnost odabira kvalitete i rezolucije JPEG-a. U današnje vrijeme nižih cijena memorijskih kartica poželjno je fotografirati na najvišim nivoima kvalitete. Mngi fotoaparati imaju mogućnost kombiniranja zapisa JPEG+RAW, što može biti vrlo praktično jer se važnije fotografije ostavljaju u RAW formatu, a one manje važne u JPEG-u, pa to smanjuje opterećenje memorijskog prostora i pridonosi brzini.

o

….

Infra-crvena (IC ili IR – engl. infrared) fotografija pobuđuje sve više pažnje među foto-entuzijastima. Analognom tehnikom moguće je snimiti IC fotografije uporabom posebnih IC filmova i filtriranjem posebnim filtrima. Digitalnim fotoaparatom može se također snimiti infracrveni spektar.

Digitalni senzor je po svojoj prirodi u stanju zabilježiti infracrveno zračenje (još se naziva i toplinsko zračenje – čim je predmet topliji više isijava u infracrvenom spektru), ali se ono za polikromatsku fotografiju (fotografiju vidljivog spektra) mora zapriječiti postavljanjem IC blokatora ispred senzora. Ako se IC spektar ne blokira, dolazi do prevelikog zasićenja crvenog kanala u RGB kompozitu, omekšavanja fokusa (jer IC valne duljine bježe izvan fokusa vidljivih valnih duljina), a IC valne duljine mogu zbuniti svjetlomjer i auto-fokus.

Još je jedna interesantna pojava da su neki materijali za odjevne predmete prozirni za IC, pa je u smislu zaštite privatnosti bilježenje IC svjetla nepoželjno.

Ako želimo snimiti IC fotografiju digitalnim fotoaparatom trebamo ukloniti IC blokator, jer ako se ne ukloni, a ispred objektiva postavi npr. #72 filtar, brzine zatvarača biti će 15 sekundi i duže (budući da je filtar jako tamni, pa je svjetlo izuzetno slabo). Želimo li “normalnije” brzine zatvarača senzor treba modificirati vađenjem IC blokatora i umetanjem IC filtera ili prozirnog stakla (ako se koristi prozirno staklo obvezan je neki od IC filtera ispred objektiva).

Kod senzora s Bayer filtrom može doći do krive reprodukcije boja (jer se taj filter ne može skinuti), pa se bolji IC rezultati dobivaju s Foveon senzorima (Sigma SD10 i SD14). Nakon takve modifikacije u većini slučajeva nema povratka natrag na “obični” senzor (izuzetak su već spomenuti Sigma SD10 i SD14 i neki Sony modeli, koji imaju neka druga ograničenja).

Zato se preporučuje nabaviti neko jeftinije SLR tijelo ili kompaktni digitalni fotoaparat i modificirati ga da snima samo IC fotografije:

• kompakt: http://geektechnique.org/index.php?id=254
• dSLR: http://www.sciencecenter.net/hutech/canon/index.htm

Jako tamno crveni filtar #29 koji blokira skoro sav plavi spektar, te #70, #89b, #87c i #72 (neprozirni za vidljivi spektar) filtri su koji blokiraju sve plave valne duljine i vidljive crvene, pa se stoga koriste za izdvajanje IC valnih duljina svjetlosnog spektra. Cijene filtera jako variraju – ovisno o promjeru, kvaliteti filtera i proizvođaču.

Posjetite web stranice specijalizirane za IC fotografiju:
http://www.ayton.id.au/gary/photo/photo_infrared.htm i http://khromagery.com.au/ir_conversions.html.

o

Poželjni inventar za izradu pejzažne fotografije su širokokutni objektiv, stalak-tronožac, set filtera za landscape fotografiju, par postulata iz ovog članka osjećaj za kompoziciju i dobro oko.

(više…)

Fotografiju je najjednostavnije opisati kao skup procesa i aktivnosti gdje pomoću svijetla na medij, kao što su film ili digitalni senzor, spremamo neku sliku ili pokret. Taj proces se zasniva na činjenici da svako tijelo reflektira svijetlost.

(više…)