Zašto su ljudi oduševljeni makrofotografijama? Stoga što je takav svijet drugačiji od načina kako ga vidimo u svakodnevnom životu i već samo ta činjenica mnogima je dostatna da fotografije snimljene tom tehnikom proglase izuzetnim djelima.

Makrofotografija je situacija kada kod fotografiranja postižemo omjer reprodukcije od 1:1 ili veći. Za tu svrhu postoji dodatni pribor uz klasične objektive ili specijalni objektiv samo za takve namjene. Ako češće snimamo makrofotografiju, pametna je investicija, nabaviti specijalni makroobjektiv. Naime, u normalnim okolnostima standardni ili srednji objektiv omogućava reprodukciju motiva u omjeru od ca. 1:7 do 1:10. Za veće omjere rabimo makro objektiv ili sustav predleća, odnosno izvlaku za objektiv ili takozvane međuprstenove. Fotografija, u onim slučajevima kod kojih je objekt snimanja znatno povećan, spada pak u područje mikrofotografije.

Kada se za makrofotografiju koriste predleće valja imati na umu da je optička kakvoća ipak nešto niža nego kada bi tu istu fotografiju, snimili makro objektivom.

Većina zum objektiva nudi u položaju najužeg kuta funkciju „makro“, pri čemu se mijenja odnos  unutarnjih optičkih elemenata (leće) i tako omogućava snimanje iz malih udaljenosti. Tipičan omjer u takvim situacijama je 1:4 . Kakvoća slike je skoro dostatna. No, u posljednje vrijeme za maloformatne aparate proizvode se makro-zum objektivi, često raspona 70-170 mm s udaljenošću snimanja od 150 cm, a što rezultira i većom kakvoćom fotografije.

Na prvi pogled makrofotografija ne pruža velike kreativne mogućnosti. Smatra se da traži veće tehničko umijeće, a manje estetsko. Smatramo da je to samo djelomice točno. Razlog zbog kojega treba makrofotografiju smatrati ravnopravnim područjem unutar fotografske umjetnosti po našem je mišljenju, što u prvom redu, naravno ako nije riječ o fotografiranju po zadatku (takozvana tehnička fotografija), taj što se fotograf mora maksimalno koncentrirati na ono što snima, odnosno donijeti odluku što je vrijedno fotografiranja tom specifičnom tehnikom.

Znajući dakle, kako u konačnici izgleda makrofotografija (oštar prednji plan, neoštra pozadina, ili oštri samo neki dijelovi u slici, neke boje i sl.), možda ćemo se ipak odlučiti za neki drugačiji pristup.

Neki primjeri primjene makrofotografije:

Krešimir Mikić

Iz sadržaja najnovijeg broja 69 časopisa ReFoto prenosimo članak o tome kako postići odlične fotografske efekte bez korištenja Photoshop-a – danas napoznatijeg, softverskog alata za obradu fotografija.  Za slijedeće tehnike potrebni su nam običan “flatbed” kućni skener, LCD projektor i malo mašte.

Efektno bez fotošop(ovanj)a

Fraza “fotošop može sve” koristi se odavno, ali ipak postoji mnogo toga što je lakše, brže i nadasve zanimljivije uraditi tokom snimanja. Ovoga puta pozabavićemo se uređajima kao što su, na primer, ravni, kućni skeneri, koje možda već imate ili ih danas možete kupiti veoma jeftino. Pre nekoliko godina ovi uređaji bili su skoro sastavni deo svake konfiguracije računara, jer digitalni fotoaparati nisu bili na današnjem nivou. Druga grupa uređaja jesu projektori koji nam daju neograničene mogućnosti za eksperimentisanje.

Delimično zasečena ljuštura nautilusa postavljena je na parče pleksiglasa
i potom na ploču projektora. Slika je projektovana na beli zid, a zbog trodimenzionalnosti
objekta i ugla projekcije maksimalno su pojačane
i perspektivna i kolorna distorzija.

Projekcija

Dija i LCD projektori

Projektovanje fotografije ili nekog uzorka nije novitet. Ovu tehniku koristili su i sineaste prilikom snimanja filmova, a fotografi ih koriste kada u studiju treba dodati pozadinu koju je nemoguće tog trenutka fotografisati.Interesantno je da se specijalni dijaprojektori velike snage koriste već dugo u erotizovanim programima francuskih kabarea kakav je, na primer, Crazy Horse. U našim uslovima često smo koristili dijaprojektore koji obično imaju snagu od oko 150 W, koja nije nešto posebno kada tom količinom svetla treba fotografisati, ali se može iskoristiti, posebno danas kada visoke osetljivosti ne predstavljaju problem. Važno je napomenuti da je trenutno cena ovih uređaja veoma niska i da nabavka ne predstavlja nikakav problem. Ja i dalje koristim veoma stari Leica Pradovit dijaprojektor, prvenstveno zbog izuzetno kvalitetnog objektiva. Čak i najjednostavniji ručno pokretani dijaprojektor daće dovoljno dobru sliku koju možemo iskoristiti. Naravno da je za projekciju slike pomoću dijaprojektora potrebno imati dijapozitive, ali ni to nije uslov jer unutar ramice možemo staviti til, svilu ili bilo koji materijal koji propušta svetlo. U ramicu dijapozitiva moguće je postaviti bilo šta što nema veliku debljinu i to se može iskoristiti, na primer, za projektovanje strukture krila vilinog konjica, suvih listića kojima su istrulili najmekši delovi a ostale fine žilice ili semenki maslačka… Mogućnosti su neograničene.

Za ovu fotografiju iskorišćen je LCD projektor. Kako bi slika bila projektovana tamo gde želimo, napravio sam nosač projektora od špera, koji je pričvršćen na kuglastu glavu. Prilikom fotografisanja obavezna je upotreba stativa.

Pre pojave LCD projektora bili su rasprostranjeni takozvani “overhead” projektori i čak su oni najmoderniji imali kao dodatak LCD panel koji se mogao povezati s računarom. Danas se mogu pronaći po raznim ustanovama, a kao predložak možemo koristiti providne folije za inkdžet štampače namenjene projektorima, jer na njima možete lako odštampati bilo koji uzorak. Ovi projektori imaju prenos slike preko pokretnog ogledala tako da je sliku moguće lako usmeriti tamo gde nam treba, a zbog svoje konstrukcije, odnosno projekcije putem Fresnelovog sočiva, postoji jaka difrakcija boja koju je moguće kreativno iskoristiti.

Camera obscura

Možda će vam izgledati čudno, ali kao projektor slike možemo iskoristiti celu sobu. Jedan od najstarijih načina dobijanja slike bio je putem Camere obscure ili pinhole fotoaparata. Kombinovanje projekcije slike predela koji se nalazi ispred malog otvora iskoristio je veoma kreativno fotograf Abelardo Morell, koji dugoradi na svojoj seriji snimaka nastalih od slika pejzaža i gradaskih scena projektovanih unutar zamračenih prostorija punih nameštaja i slika. Kombinovanjem digitalnih fotoaparata i prastare tehnologije projektovanja on dobija po mnogo čemu jedinstvene fotografije.

Ivana je sa svojim studentima Akademije likovnih umetnosti Univerziteta u Novom Sadu radila vežbu koja se sastojala od projektovanja slike pomoću klasične camera obscure. Zamračena učionica, rupa kroz koju je prizor sa ulice projektovan i crno-beli fotografski papir bili su dovoljni za jedinstveno fotografsko iskustvo o kojem ćemo pričati u nekom od sledećih brojeva.

Skeniranje

Koristeći dodatke za skeniranje dijapozitiva, odnosno prozirnih objekata možete “fotografisati” neograničeno mnogo providnih ili poluprovidnih objekata kao što su: pera, suvi listići, razne folije. Na primeru vidite pera skenirana pomoću Umax ScanMaker i700 skenera, koji ima hardversku rezoluciju od čak 9.600 tačaka po inču. Skeniranje objekata (koje je naravno moguće skenirati) daje fotografije ekstremnog kvaliteta i količine detalja koji nadmašuju većinu digitalnih fotoaparata, pa i leđa za srednji format. Ukoliko, na primer, skenirate površinu od 15×15 cm u rezoluciji 3.200 dpi, to daje fotografiju dimenzija 160?x?160 cm u rezoluciji 300 dpi.

Skeneri mogu biti iskorišćeni kao veoma moćne fotografske sprave, ali je potrebno napraviti nekoliko proba ako skener kupujete prvenstveno za tu namenu. Ova napomena važna je zbog različitih tehnologija koje se koriste. “Canonovi” skeneri koji koriste katodnu rasvetu daju fenomenalne rezultate i po pravilu imaju veliku dubinsku oštrinu skeniranog materijala. Za razliku od njih, kod skenera istog prozvođača koji koriste LIDE tehnologiju i imaju oštrinu jednaku debljini papira, oštrina postoji samo na gornjoj površini stakla.

Još jedan trik može dati zanimljive rezultate, a to je pomeranje, okretanje ili kotrljanje objekata tokom skeniranja, što daje zanimljiva izduženja i čudne linije. Jedino što stvara problem skenerima jesu ekstremno reflektujuće površine koje zaslepljuju CCD elemente, a rezultati su razlivene boje, potpuno bela ili potpuno crna područja, pa stoga izbegavajte hromirane predmete.

Buket ruža postavljen je direktno na staklo skenera, a dobijena fotografija karakteristična je po veoma specifičnom osvetljenju jer se katodne cevi kreću zajedno sa CCD elementom. U Beogradu je pre nekoliko godina bila izložba ?Herbarium Amoris? Edvarda Koinberga, koja je delimično urađena skeniranjem biljaka i njihovih detalja.

Pored jednostavnog postavljanja i skeniranja materijala na staklu skenera većina ovih uređaja ima i mogućnost rada s providnim materijalima. Na istom uređaju skeniran je i deo zmijske kože, tj. svlaka koju zmije ostavljaju u prirodi, najčešće na bodljikavim žbunovima tokom redovnog presvlačenja.

Napola presečena dinja postavljena je na skener tek nakon što je na staklo prvo stavljena acetatna folija koja je sprečila razlivanje tečnosti koje bi isprljale staklo. Pojedine objekte možete veoma efektno skenirati ako ih prekrijete belom kutijom veličine stakla na skeneru. Pogađate, naravno, da je tako nešto najlakše napraviti od kašir-pene.

Pripremio: Milan Živković

Iz sadržaja najnovijeg broja 67 časopisa ReFoto prenosimo članak o fotografskoj tehnici snimanja vjenčanja. Fotografiranje samog vjenčanja je jedna od zahtjevnijih i težih tehnika u fotografiji, a pritom ste ograničeni vremenom i ponekad neugodnim gostima.

(više…)

Ljeto je za nama, dani su sve kraći, kiše je sve više, a svijetla je sve manje. Iako stižu prekrasne jesenske boje u prirodi, za sve koji rade, praktički samo vikendi ostaju za fotografiranje u prirodi. Problem je što treba dočekati sunčani vikend u jesensko doba. Da prikratim to čekanje, a da opet nešto i slikam, po kući sam počeo tražiti sve motive koji bi mogli biti zanimljivi na fotografijama. Došao sam do zaključka da me najviše vesele voda, vatra i dim, iako se može zabavljati i sa raznim parfemima, kućicama, lampama, ukrasima…

(više…)

Radnja slijedeće priče odvijala se u predvečernjim i večernjim satima na jednom kratkom spontanom foto izletu pitoresknim zagorskim krajolikom. Još od nekada je postojala neka određena doza nadmetanja između Međimuraca i Zagoraca, ali mi smo tome odlučili stati na kraj i jednostavno priznati, Hrvatsko zagorje je raj za fotografe i dobivanje inspiracije.

(ovaj tekst se ne preporučuje mlađima od 12 godina)

Što raditi petkom (1)3., prije punog mjeseca i s nepreciznom prognozom vremena? Što drugo nego popiti piće u susjednom kafiću. Kiša samo što nije počela i nebo je posivilo od olovnih oblaka. Samo što sjedosmo, Buzz vikne: “Gle rupa na nebu!” Pogledah u pravcu njegovog kažiprsta i vidjeh: otvoriše se nebesa! Skočismo kao opareni, isukasmo objektive i povikasmo: “Svi za jednoga, jedan motiv za svakoga!”

Netom nakon odluke da idemo fotkati spustio se pljusak koji nas je skoro skrenuo s misije ponovno u kafić, no, ipak smo “kak pravi muži” odlučili da nas ta mala kišica neće spriječiti u naumu. Kasnije se ispostavilo da je vrijeme nakon ljetnog predvečernjeg pljuska idealno za fotografiranje prirode i pejzaža.

Prvo nas je put doveo u Ivanec i jezera koja se nalaze podno Ivančice.

“Nisam znao za postojanje tog jezera, ali čovjek uči uz dana u dan, pa sad znam i to.” rekao je Buzz i dodao: “Ovdje sam odlučio napraviti nekoliko HDR panorama, klasičnom metodom, 3 fotke, korak ekspozicije 2 EV i kasnija obrada u programu Photomatix.”

“Može”, rekoh, i nestadoh u zelenilu krošnje vrbe koja se nadvila nad jezero.

Put nas je dalje naveo u Trakošćan i njegovo jezero. Ovdje smo udlučili raditi noćne eksperimente s vodom, mjesecom i osvijetljenim starim gradom.

Pontonski ugostiteljski objekat na jezeru ima neobični ulaz, no Buzz je poželio sladoled na botici (štapiću).

Nešto je čudno u vodi. Možda je tu Nesi… Možda Lesi?

Dakle, ideja je bila na mjestu do jednog slučajnog okidanja duge ekspozicije u kombinaciji sa bljeskalicom. Tzv “duh efekt” nas je zanio te smo se odlučili za razne pokušaje i promašaje sa dugim ekspozicijama i bljeskalicama. Da ne duljim s objašnjenjima evo nekoliko uspijelih primjera spomenute metode. Ekspozicija se kretala do 30 sekundi. Mjesec u principu još nije izašao pa je stoga vani bio mrkli mrak. Za osvjetljenje smo koristili dvije bljeskalice, a slični efekti se mogu dobiti i raznim svjetiljkama (LED) koje imaju uski svjetlosni snop kojim se “piše” po objektima fotografiranja (mogu se koristiti i obojena svjetla).

Tajna ovih efekata je tajna fotografije. Fotografija znači “pisanje svjetlom”. Treba vam mrkli mrak, duga ekspozicija (npr 30 sekundi ili BULB, tj. beskonačno), čvrsti oslonac za fotoaparat, vanjska bljeskalica (bljeskalice) ili svjetiljka (kojom se osvjetljava objekt) i mašta. Ovi efekti nisu retuširani ili dodavani u programima za obradu fotografija.

Izlaskom mjeseca lagano nam je već padala i koncentracija, pe smo prije polaska odlučili napraviti još par uradaka mjeseca, te samog dvorca Trakošćana. Nažalost dežurni čuvar nam je objasnio da se isti zatvara u 18 sati, ali da se može dogovoriti s upravom i da malo odulje. Uglavnom – ovo je samo početak Noćnih blicarija.

o

S vodom je sve započelo. Voda je izvor života, a može postati i izvor neutažive inspiracije. Svaki put kad ste pored vode, a osobito kraj bistrih vrela ili planinskih potoka ili naših prekrasnih (još uvijek čistih) rijeka – da ne spominjem more – uzmite fotoaparat i krenite u pustolovinu bilježenja trenutačnih impresija.  Fotografiranje vode je kao muziciranje – svaki pritisak okidača je nova radost, nova prilika za izuzetno ostvarenje…

Fotografiranje vode je vrlo privlačan zadatak koji ima nekoliko pravila:

1. Voda je mokra i dobro je imati zaštitnu opremu koja će zaštititi vas i vašu foto-opremu. Ponesite sa sobom kabanicu, čizme (po mogučnosti one ribičke), ručnik (morat ćete češće obrisati ruke), plastične vrečice za opremu (i rezervnu odjeću ako se pošteno smočite).
2. Dobro je imati i tronožac (stativ) jer su brzine zatvarača male, pa se fotoaparat mora osloniti na nešto, a to nešto može biti drvo, kamen ili stativ. Može pomoći i mali stativ ili gorila, koji se veže za granu ili sl. Za najdojmljivije fotografije potrebno je približiti se površini vode, a to je ponekad moguće samo ako imate tronožac i dobre čizme. Dobro je imati i UV filter za zaštitu prednje leće objektiva i ND filter koji produžuje ekspoziciju za 2x ili više.

Fotografiranje vode može biti naporno i mokro.

Fotoaparat zaštitite plastičnom vrečicom na slijedeći način:

1. U dovoljno veliku vrečicu (npr. vrečice za zamrzavanje – veličina 5 kg) stavite fotoaparat.
2. Flomasterom označite otvore za objektiv i za okular (Ako imate objektiv koji se prilikom izoštravanja uvlači i izvlači pripazite da bude maksimalno izvučen). Izvadite fotoaparat iz vrečice i škarama ili oštrim nožem izrežite otvore koji moraju biti nešto manji, da se folija lakše pričvrsti na objektiv i tijelo fotoaparata.
3. Fotoaparat vratite u vrečicu (Pripazite na položaj remena) i preklopite rubove kao na slici. Zalijepite preklopljeni gornji rub za uvučeni donji rub (na dva – tri mjesta) ljepljivom trakom. Preklop mora biti što dulji kako bi se spriječilo cijeđenje vode na fotoaparat.
4. Na objektiv preko rubova folije navrnite sjenilo ili UV filter, a na okular stavite gumeni štitnik. Ako fotoaparat nema te dodatke pričvrstite vrečicu na objektiv elastičnom trakom ili gumom, a za kadriranje koristite monitor fotoaparata (nije poželjno koristiti ljepljive trake za izravno ljepljenje na fotoaparat ili opremu jer bi nakon odvajanja na fotoaparatu i opremi mogli ostati tragovi ljepila koji se teško skidaju).

Ovakva zaštita spada pod obveznu ako fotografirate kod slane ili tvrde vode, jer se osušena sol jako teško (gotovo nemoguće) odstranjuje iz utora ili otvora za dugmad, te kontrolnih kotačića,  a objektiv koji je sam po sebi osjetljiva naprava može ozbiljno nastradati, pa ako vam je stalo da  koristite svoj fotoaparat i objektive što duže, pokrivalo od plastične folije jeftin je i učinkovit dodatak opremi.

A sada krenimo u lov …

Brzina zatvarača od jedne sekunde osigurala je mekanu sliku vodenog toka.

Zrmanja je bogata vodom kad se topi snijeg u veljači.

Ova dva motiva snimljena su različitim brzinama zatvarača: gornji 1/2 sekunde, a donji 1/6 sekunde.

Kamenje obraslo mahovinom čini ovaj prizor mekšim. Ovakve kontraste izvlačimo iz RAW formata.

Predvečernje svjetlo dalo je notu ovom prizoru u Rastokama. Brzina zatvarača 1/100 sekunde “zamrznula” je slap.

“Pjenušac” na Uni spektakularan je prizor kad je vodostaj visok.

Tirkizno plava vode Une jedan je od najljepših prizora koje naše rijeke pružaju.

Promjenom kuta snimanja (položaja fotoaparata i žarišne duljine objektiva) mijenja se sugestivnost prizora i refleksivnost vodene površine (Fresnel efekt). Mogućnosti eksperimentiranja su mnogobrojne. Primjetite li kapljice vode na filteru ili prednjoj leći objektiva odmah ih upijte papirnim ubrusom tako da prislonite ubrus na kapljicu, bez trljanja, jer u vodi mogu biti zrnca pjeska koji bi mogao izgrebati staklo. Kapljice vode lome svjetlost i stvaraju mutne točke koje nisu poželjne.

Slijedi nekoliko fotografija s malog potoka Šumi podno planine Ivančice. Ako vam je vruće u ove ljetne dane ove fotografije će vas malko rashladiti:

Ove fotografije snimljene su za oblačnog vremena i bez bljeskalice (koju ionako nije dobro koristiti pri fotografiranju vode jer bi bljesak stvorio tisuće svijetlih točkica).

o

Naš suradnik Ivica Drusany, vjerni pratitelj svih auto-moto zbivanja u Lijepoj našoj, odlučio je podijeliti par savjeta kako i s čime snimati takve događaje.

Lijepo je kad spojiš dva hobija koja voliš kao što je u mojem slučaju fotografija i praćenje auto-moto sporta. Iako hrvatski automoto sport nije na nekom zavidnom nivou  ipak se može naći nekoliko zanimljivih događaja godišnje. Prvenstveno svi čekamo Deltu, naše najjače, najstarije i najatraktivnije natjecanje koje je do sada održavano već 36 godina zaredom. Bili su tu i pokušaji organizacije ORC-a, koji će treću godinu teško ugledati. Prošle su nam se godine nakon pauze vratili i Stubaki, česti su i slalomi, tu su i Učka, Rabac, Grobnik…, ali na žalost to je sve slabo medijski i sponzorski popraćeno, pa nedostaje i publike i dodatnih sadržaja uz same staze.

Bilo kako bilo, na svim tim događanjima se mogu napraviti zanimljive snimke, a uglavnom Vam ne trebaju nikakve posebne akreditacije i dozvole.

Za nesmetano fotkanje i dobre fotke se treba malo potruditi i pripremiti, pa evo par savjeta, odnosno mojih iskustava popraćenim sa fotografijama.

?  Upoznajte stazu
Ako ste u mogućnosti, bilo bi više nego korisno nekoliko dana prije utrke, provesti se stazom, odnosno cestom kojom će se voziti brzinac koji želite fotkati (karte se mogu skinuti na službenim stranicama). Tako ćete u miru moći ocijeniti koja je najbolja lokacija za fotkanje, pa nećete imati taj grč prije samog starta. Najbolje lokacije su uglavnom i one najopasnije, pa uzmite u obzir da ako želite dobru fotku, da ne želite baš i poginuti prilikom snimanja.
Pri odabiru lokacije imajte na umu da se za vrijeme brzinca baš i ne možete šetati po cesti tako da dobro promislite da li Vas baš taj dio zadovoljava za gledanje i fotografiranje. Ako dolazite autom, nađite neko sigurno mjesto i za njega. Da vam se ne bi pomiješali svi ti zavoji, korisno je uzeti navigaciju i ukucati koordinate Vašeg omiljenog zavoja ili ravnine kako bi im se na dan utrke lakše vratili. Još jedan važan detalj za smještanje je taj da se na svakom rally-u sat vremena prije svakog brzinca zatvara cesta, pa uzmite i to u obzir.

?  Prognoza vremena
Neka Vam ne bude teško provjeriti i prognozu za slijedeći dan kako bi se znali obući. Budući da ja previše ne vjerujem meteorolozima, uvijek imam kišobran u ruksaku, nekakav šuškavac i obućem se slojevito da se mogu bez problema skinuti odnosno obući. Ako je u gradu vruće ne znači da je i na Sljemenu ili na Budinjaku isto tako, pa nije na odmet imati i nešto toplije uz sebe. Iako kiša za vrijeme fotkanja  nije zdrava za opremu, zna biti dosta zanimljiva zbog vodene prašine ili lokva koje dodatno začine fotku. U slučaju kiše uvijek je dobro imati običnu vrećicu za zamrzavanje koju možete omotati oko objektiva i aparata. Malo ju učvrstite gumicama i to je to, fotkanje se može nastaviti.

Što se tiče foto opreme ja koristim svoju standardu konfiguraciju, Canon 20D sa objektivima 17-40 i 70-200.
Širokokutni objektiv je savršeno iskoristiv u unutrašnjim stranama zavoja, gdje se brzina auta ipak smanji pa se može napraviti zanimljivi panning.

[blockquote]U fotografiji, panning označava horizontalno micanje kamere. Panning tehnika se koristi da se naglasi brzo gibanje, a da se pritom prednji kadar izdvoji od pozadine. U praksi takve fotografije daju oštar objekt koji se giba (životinja, automobil i  slično) dok je pozadina razmazana prividno u smjeru  protivnom od smjera gibanja objekta. Kod fotografiranja, potrebno je pratiti objekt i držati objekt koji se giba u istom djelu kadra tijekom ekspozicije. Duljina ekspozicije pritom mora biti dovoljno duga da se pozadina “razmaže” uslijed kretanja fotoaparata dok vi pratite objekt. Pravilna ekspozicija ovisi o brzini kretanja objekta, žarišnoj duljini objektiva  i udaljenosti objekta od pozadine. Primjera radi, za bolid Formule 1 bit će vam potrebno samo 1/250 sekunde, dok ćete za čovjeka u trku trebati ekspoziciju i do 1/60 sekunde da bi dobili istu količinu zamućenja. Naravno, što su ekspozicije dulje, teže će vam panning uspjevati. Stoga za dulje ekspozicije profesionalci koriste stative i monopode, jer pritom izbjegavanju trešnju fotoparata u vertikalnoj ravnini. [/blockquote]

Za dobar panning, pratite automobil kroz objektiv jedno vrijeme prije okidanja tako da dobijete osjećaj kojom se brzinom automobil kreće. Kad jednom okinete nemojte zaboraviti nastaviti pratiti automobil za vrijeme trajanja ekspozicije.

Kod kadriranja je meni zgodno imati neki detalj u pozadini ili čak ispred, bila to publika, reklame ili neki prepoznatljivi detalj sa staze gdje se vozi.

Npr. snimka gore bi bila odlična da je smještena uz nekakvu zanimljivu pozadinu, a ovako je dosta obična i dosadna. (nije, zbog egzotičnog modela :) op.u. )

Gornja snimka ima gledatelje u pozadini pa je ukupni dojam malo bolji.

Na zadnjoj “delti” sam bio u visokoj travi, koja je malo razbila monotoniju i oživila ?običan? panning.

Dinamiku možete dobiti, ako i nakosite aparat dok snimate.

Ili ako postavite dulju ekspoziciju, pa dobijete razmuljani auto dok je ostatak oštar.

Kada  Vam  dosadi panning, uvijek možete snimiti atraktivne kadrove i sa kratkim ekspozicijama.

Ako se vozi po makadamu skratite ekspoziciju kako bi ulovili komadiće šodera koji frcaju,

Foto:  Grozni

a ako ima i prašine okinite širi kadar da se vidi taj oblak koji je digao auto u naletu.

Meni su dragi i krupni planovi s prednje strane u kojima se jasno vide vozači.

Zanimljivi kadrovi su i oni sa “šircem”, tik uz stazu,  po mogućnosti s poda, ali to su već vrlo rizične akcije koje ne preporučam.
Dosadne i neuvjerljive su one fotke na kojima je auto slikan s boka, pri kratkim ekspozicijama, pa auti izgledaju kao da su parkirani.

Važna napomena je da budete svjesni da uz stazu ne postoji savršeno sigurna lokacija. Uvijek se može desiti neki defekt na autu koji će natjerati vozača da izađe iz idealne putanje i da krene tamo gdje se najmanje nadate. Više puta sam svjedočio kako npr. pukne guma ili otpadne kotač pri punoj brzini, koji nastavi svoju putanju prema ljudima iako je auto skrenuo u drugom smjeru. Ili kad je volan otkazao poslušnost pa je cijeli auto neplanirano produžio. Nisu niti svi vozači jednako spretni i iskusni pa Vas oni a kraja liste mogu neugodno iznenaditi svojim vožnjama. Zato opreza nikad dosta.

Ako vam nije neugodno možete vikati Jura, Jura, pa ćete dobiti i ovakvu fotku :-)

ko vas zanima ova tematika i htjeli bi isprobati fotografiranje auto sporta, predlažem da pratite slijedeće stranice kako bi saznali raspored događanja.
www.haks.hr, www.hrautosport.com, www.brzina.net

Tekst & foto : Ivica Drusany

Svjetlost iz različitih izvora ima različitu boju (ili temperaturu boje). Moguće je kontrolirati obojenje izvora svjetla obojenim filterima i sličnim pomagalima i postizati dojmljive efekte. Pripremili smo mali reportažni vodič.

Najpraktičniji izvor svjetla kojemu možemo kontrolirati boju je bljeskalica. Bljeskalicu možemo koristiti za razne efekte koji se na drugačije načine ne mogu postići. Bljeskalica je jako praktična za rad na terenu jer je lagana i može se pričvrstiti na razne načine (na fotoaparat, na stativ, na drvo ili bilo koji drugi predmet). Poželjno je koristiti bljeskalice kompatibilne s Vašim fotoaparatom jer mnogi proizvođači danas ugrađuju sustave za daljinsku bežičnu kontrolu bljeskalice u fotoaparat. To je izuzetno praktično i mi se sami nerijetko iznenadimo efektima koji se mogu postići.

Za odlazak na teren poželjno je imati pri ruci samoljepivu traku, gumice, kvačice, dosvjetljivaće i difuzore (papir, paus, folije), čokoladu (čokoladu pojedete, a aluminjsku foliju koristite za razne efekte dosvjetljivanja), bombone umotane u prozirne obojane folije (bombone pojedete, a foliju stavite preko glave bljeskalice), a kada ste vani u šumi ili na livadi ponesite i repelente protiv krpelja i komaraca (dobro je i čisto lavandino ulje).

Za potrebe našeg eksperimenta koristili smo bežičnu bljeskalicu smještenu na takozvani gorila stalak koji se može pričvrstiti na bilo koji objekt u blizini. Bljeskalica je radila u difuznom modu, a preko nje smo stavili dio obične obojane folije kako bi dobili bljesak u boji. Ako su predmeti svjetliji (npr. bijeli) reflektirati će više obojenja, dok će se na obojenim predmetima (npr. lišće) pomiješati njihova prirodna boja i boja bljeska. Budući da snaga svjetla pada s udaljenošću, udaljeniji predmeti su i sve manje obojeni. Moguće je koristiti i više bljeskalica s različitim bojama, ili kombinirati umjetnu rasvjetu po ulicama ili kućama (a i njih se može prekriti obojenim folijama) pa će se boje njihovih svjetala mješati i proizvoditi zanimljive efekte (mogućnosti za igru su beskonačne – farovi automobila, male LED svjetiljke itd.).

Intenzitet i veličina obojenog područja regulira se otvorom zaslona-blende kojom određujemo osvjeteljenje prednjeg plana, brzinom zatvarača kojim reguliramo osvjetljenje pozadine i kontrolom snage bljeska na bljesaklici (ako ima tu mogućnost).

Poželjno je bljeskalicu odvojiti od fotoaparata da se sjenama naglasi tekstura objekata koje fotografiramo. To će doprinjeti dinamici prizora i fotografija će biti daleko sadržajnija nego da smo bljeskalicu upotrijebili s fotoaparata. Bljeskalicu možemo smjestiti u rupe, ulegnuća, puknuća, brazde u kamenju i stijena, između stijena, iza stabala, itd. Starije bljeskalice posjeduju i mikro utikač koji se može produžnim kabelom spojiti na fotoaparat (ili dodatak koji se stavlja na hotshoe fotoaparata).

Primjena različitih filtera na bljeskalici. Bljeskalica unutar pukotine u stijeni. Osvjetljenje pozadinskog plana različitim filterima na bljeskalici.

Bljeskalica skrivena iza stabla.

Kombiniranje umjetne rasvjete i bljeskalice s filterom.

Nezemaljski prizori pred oluju.

“Independence day” nad Međimurjem

Žito bez lovca

Fotografije: Tomislav Buza, Milivoj Kuhar, Lidija Novak.

…..

Infra-crvena (IC ili IR – engl. infrared) fotografija pobuđuje sve više pažnje među foto-entuzijastima. Analognom tehnikom moguće je snimiti IC fotografije uporabom posebnih IC filmova i filtriranjem posebnim filtrima. Digitalnim fotoaparatom može se također snimiti infracrveni spektar.

Digitalni senzor je po svojoj prirodi u stanju zabilježiti infracrveno zračenje (još se naziva i toplinsko zračenje – čim je predmet topliji više isijava u infracrvenom spektru), ali se ono za polikromatsku fotografiju (fotografiju vidljivog spektra) mora zapriječiti postavljanjem IC blokatora ispred senzora. Ako se IC spektar ne blokira, dolazi do prevelikog zasićenja crvenog kanala u RGB kompozitu, omekšavanja fokusa (jer IC valne duljine bježe izvan fokusa vidljivih valnih duljina), a IC valne duljine mogu zbuniti svjetlomjer i auto-fokus.

Još je jedna interesantna pojava da su neki materijali za odjevne predmete prozirni za IC, pa je u smislu zaštite privatnosti bilježenje IC svjetla nepoželjno.

Ako želimo snimiti IC fotografiju digitalnim fotoaparatom trebamo ukloniti IC blokator, jer ako se ne ukloni, a ispred objektiva postavi npr. #72 filtar, brzine zatvarača biti će 15 sekundi i duže (budući da je filtar jako tamni, pa je svjetlo izuzetno slabo). Želimo li “normalnije” brzine zatvarača senzor treba modificirati vađenjem IC blokatora i umetanjem IC filtera ili prozirnog stakla (ako se koristi prozirno staklo obvezan je neki od IC filtera ispred objektiva).

Kod senzora s Bayer filtrom može doći do krive reprodukcije boja (jer se taj filter ne može skinuti), pa se bolji IC rezultati dobivaju s Foveon senzorima (Sigma SD10 i SD14). Nakon takve modifikacije u većini slučajeva nema povratka natrag na “obični” senzor (izuzetak su već spomenuti Sigma SD10 i SD14 i neki Sony modeli, koji imaju neka druga ograničenja).

Zato se preporučuje nabaviti neko jeftinije SLR tijelo ili kompaktni digitalni fotoaparat i modificirati ga da snima samo IC fotografije:

• kompakt: http://geektechnique.org/index.php?id=254
• dSLR: http://www.sciencecenter.net/hutech/canon/index.htm

Jako tamno crveni filtar #29 koji blokira skoro sav plavi spektar, te #70, #89b, #87c i #72 (neprozirni za vidljivi spektar) filtri su koji blokiraju sve plave valne duljine i vidljive crvene, pa se stoga koriste za izdvajanje IC valnih duljina svjetlosnog spektra. Cijene filtera jako variraju – ovisno o promjeru, kvaliteti filtera i proizvođaču.

Posjetite web stranice specijalizirane za IC fotografiju:
http://www.ayton.id.au/gary/photo/photo_infrared.htm i http://khromagery.com.au/ir_conversions.html.

o