Fotografija.hr

Svatko tko se odluči „igrati“ s infracrvenom fotografijom ima osnovni problem. Kojim aparatom snimati?

To se može najjednostavnije istestirati tako da se uzme neki daljinski upravljač, okrene prema aparatu, sada se fotografira poznata crvena točka (crveno svjetlo) kad je daljinski uključen i ako kao rezultat dobijemo svjetlo, znak je da se našim aparatom mogu snimati i infracrvene fotografije, jer nije ugrađen filtar koji to spriječava.

Sada nećemo spominjati sve one modele koji to omogućavaju i gdje nije potrebno raditi razne prilagodbe, bolje reći pregrađivanja, no od starijih modela to su primjerice Sony F 707, 717, F 828 i V1. Tu je i Canon Powershot G3, G4, G5, odnosno Minolta Dimage Z1, Z2 ili Panasonic FZ 10, Olympus C-750, Nikon D70 i drugi.

Sigurno će se neki naši  čitatelji upitati zašto spominjemo baš ove starije modele? To činimo stoga što znamo da su bili dosta popularni kod nas, pa želimo pomoći njihovim vlasnicima. To je razlog.

Inače s pregrađivanjima kod drugih modela molimo za oprez, ako niste tehnički spretni, jer je tada bolje ne snimati infracrveno, a sačuvati aparat. Zar ne?

Objektivi koji pokazuju bijelu mrlju (vruću točku) u središtu fotografije nikako nisu dobri za infracrveno fotografiranje.

Zbog redukcije svjetla, a i filtracije, nikako se ne preporuča rabljenje automatskog uoštravanja. Oštrite ručno.

Nekad u analognoj fotografiji rabili su se specijalni filmovi za tu svrhu, a danas u digitalno doba to je IR filtar koji zaustavlja vidljivi dio spektra, a propušta infracrveni. Što su veće valne duljine, filtar je tamniji i manje propušta vidljivog svjetla.

Posebice su se pokazali dobrima sljedeći filtri Hoya R72 i Heliopan 780, 830.

Kao i kod snimanja u boji i ovdje je važna činjenica ugađanje bijelog. Međutim, kod infracrvene fotografije to se nužno mora izvoditi ručno. Preporuča se stoga rabiti ili obasjanu suncem zelenu površinu, primjerice travnjak ili plavo nebo, odnosno suncem osvijetljeni bijeli papir. Ipak se preporuča snimiti nekolicinu proba i tek tada se odlučiti za optimalan rezultat.

Ekspozicija se mora određivati također ručno. Praksa je pokazala da je za ove potrebe najbolje rabiti srednje vrijednosti otvora objektiva, primjerice oko 10 (11). Ovisno o ISO vrijednostima, preporučljivo vrijeme ekspozicije je od 1-4 sekunde.

Glede modusa snimanja (oštrine fotografije) najbolje je odabrati RAW ili JPG.

Uoštravanje je najbolje provoditi na sljedeći način, poglavito iz razloga što se kroz IR filtar praktički ne vidi ništa:

• Kompoziciju slike odrediti bez filtra.
• Staviti IR filtar
• Uoštravati (istina uz malo muke) ručno.

I infracrvena fotografija zahtijeva naknadnu  obradu u računalnom programu.

Prvo će se odrediti tonska korektura uz pomoć automatike ili ručno, zatim se kod ugađanja kanala postupa tako (preporučamo) što se kod crvenog kanala crvena boja stavlja na „0“, a plava na „100“. Nakon toga prebacujemo se na plavi kanal i postavljamo vrijednosti: za crvenu boju „100“ , a za plavu „0“.

Kod regulacije zasičenja boje preporučljivo je za crvenu i magenta boje vrijednosti postaviti na „0“, a kako bi plavo nebo dobilo nešto detalja, dobro bi bilo smanjiti svjetloću.

Ove preporuke o obradi treba shvatiti krajnje uvjetno, jer sve ovisi o motivu, a ponajviše o željama autora.

Sve što smo napisali u današnjem članku najjednostavnije su upute. Sve traži puno eksperimentiranja, ponavljanja, kad je to moguće i puno strpljivosti, a tek tada slijedi usavršavanje.

Pitanje koje ostaje je: zašto uopće snimamo u tehnici infracrvene fotografije. Po čemu su te fotografije bolje nego kad bi isti motiv bio fotografiran na uobičajen („klasičan“) način?

To je tema našeg sljedećeg i o ovoj temi posljednjeg teksta.

S tim mislima i traženjem odgovora na postavljenu dilemu, pogledajte nekolicinu odabranih fotografija.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić